„Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!” Djela 17, 24-28, KS
„Bog, premda apsolutno transcendentan, nije odsječen od svijeta koji je stvorio. Bog se nalazi iznad i izvan onog što je stvorio, a ipak živi i unutar toga.“ Timothy Ware Pravoslavna crkva str. 166.
„Upoznajte sebe. Onaj tko pozna sebe, pozna Boga.“ sv. Antonije Egipatski
„Kad ugledate svoga brata i sestru, vi ste ugledali Boga.“ Klement Aleksandrijski
„Nakon Boga moramo svakog čovjeka smatrati Bogom.“ Evagrije Pontski
„Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao postati Bog. “ Atanazije Aleksandrijski
„Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!“ Luka 17, 21, KS
Kako ove novozavjetne riječi udaraju na ekskluzivna, dogmatska i konzervativna kršćanska stajališta… Za citate koji se ovdje navode netko bi mogao pomisliti da potječu iz ‘New Agea’, ali ne, one dolaze od svetih crkvenih otaca i naučitelja. Ne umišljam da su njihovo značenje i kontekst identični onome što ja ovdje tvrdim, ali barem pokazuju da ta stajališta nisu toliko udaljene i nepremostiva.
Naime, skoro svim religijama postoji vjera u vrhovno, apsolutno, sveprisutno i beskonačno božansko načelo koje je izvor i supstrat svih i svega. Isto tako, pripadnicima svih religija zajednički je duboki sentiment, čežnja i intuicija prema tom božanskom. I redovito ga pronalaze u nutrini svoga bića i u svojim bližnjima. Tako sve religije, mada su različite u svojim pojavnim oblicima, imaju to nešto zajedničko u svojoj srži. Nazvat ću to ‘izvornom religijom’, jer izvire iz ljudske dubine.
U kršćanstvu je to božansko načelo predstavljeno kao osobni Bog, tj. u osobnom obliku, u vidu Trojstva Oca, Sina i Duha Svetog. Na božansko načelo se, međutim, ne mora nužno gledati u osobnom obliku, može ga se promatrati i neosobno. I jedno i drugo ima svoje prednosti i slabosti.
Neosobnim božanstvom se ne može manipulirati, ne može ga se antropomorfizirati i instrumentalizirati. Ne može se reći Božja je volja ili Bog mi je rekao ovo ili ono, da ubijemo te i te. S neosobnim božanskim načelom ne dolazimo u dilemu zašto Bog dopušta zlo i nepravdu te zašto ne uslišava naše molitve.
No neosobno božansko načelo se ne bavi našim životima pojedinačno, već samo općenito. Za osobno biće (čovjeka), neosobno božanstvo može biti samo apstrakcija. Za osobno biće je mnogo prirodnije pristupiti božanskom kao osobi. Neosobnom božanstvu ni ne možete pristupiti jer nije sposobno za odnos.
U svakom slučaju, sav život proizlazi iz jednog bezgraničnog, vječnog, nespoznatljivog izvora. Svi smo povezani. Mada nas je mnogo, svi smo jedno jer proizlazimo iz Jednog. Ako je božansko načelo izvor svih stvari, ako smo svi nastali iz Jednog izvora i jedne svjesnosti, onda smo svi mi božanski; u nama, kao i svim bićima prebiva božansko načelo i svjesnost. Mi ljudi smo stvoreni na Božju sliku, kako kaže Biblija. I trebamo se razvijati prema Božjoj prilici, postati bogovi, kako kaže teologija. (Post 1, 26-27)
Ako smo mi svi božanski, ako u nama svima prebiva ta svjesnost, a mi smo osobe, onda se i božansko izražava kao osoba. Ono se kao osoba izražava kroz mene, kao i kroz mog bližnjeg. U svakome treba gledati Boga. Stoga je ispravno božanskom pristupati kao osobi.
Božansko je istovremeno i osobno i neosobno. No treba imati na umu da kada na božansko gledamo kao osobu, to ne smije značiti da je Bog posve kao mi. Analogija Boga i čovjeka ima svoje granice. Boga ne smijemo instrumentalizirati. Govoriti o Bogu na način “Bog mi je rekao” ili “Bog želi” treba krajnje oprezno i suzdržano. Osobno baš ne vjerujem u takav govor.
Za kršćane postoji osoba koja je za svoga života toliko plijenila i privlačila ljude da je u njemu Bog krajnje poosobljen, njegovi učenici su ga doživjeli kao utjelovljenje Boga. Sasvim je izvjesno da vrlo malo znamo o povijesnom Isusu te da je Krist vjere izrastao u očima njegovih sljedbenika. No, umjesto malovjernosti, treba se zapitati kakva je upečatljiva osoba bio taj povijesni Isus, kad su učenici uzvjerovali da je u njemu utjelovljen sam Bog.
Stoga nas vjera u Isusa kao Krista ponovno povezuje s božanskim, to jest služi da posvijestimo da božansko prebiva u nama, da smo dionici jedinstvene božanske suštine te da joj se okrenemo u duhu.
Isus Krist nam je zapravo arhetipski čovjek. On je u savršenom zajedništvu s božanskim načelom. Mnogi pojam Krist smatraju sinonimom za vječno božansko načelo. On je prema kršćanskom vjerovanju čovjek i utjelovljeni Bog. Stoga nas poziva da se prisjetimo da smo i mi istovremeno ljudi i božanski te da se okrenemo tom božanskom u nama i ponovno povežemo. Drugim riječima, da doista živimo to božansko u nama i u bližnjem. U njemu je božansko načelo toliko snažno dolazilo do izražaja i cilj nam treba biti da jednoga dana budemo poput njega.
O tome govori i Isusova poruka evanđelja: “Obratite se, približilo se Božje kraljevstvo!” Božje kraljevstvo može biti u svima nama. Mijenjajte se u umu i duhu, okrenite se božanskom, kako biste mogli to vidjeti. Tome može poslužiti i naracija o Spasitelju i oproštenju. Kako bi se mijenjali u našoj osobi ponašanju. Čovjekov cilj na zemlji je svekoliko, a posebno duhovno napredovanje. Kako bi svojoj pojedinačnom evolucijom, pridonijeli evoluciji cijelog Univerzuma, jer od Jednog su postali mnogi i mnogi su Jedno. U tome nas naravno vodi i pomaže nam Božanska milost.
Autor: J. K.
(https://avanti-novine.blogspot.com/2020/05/izvorna-religija.html?spref=fb&m=1)