ZBOG greha ništa u svetu nije onako kako bi trebalo da bude. Ljudi trpe zbog posledica greha sa svake strane. Umesto da uživaju i žive kako je to Bog prvobitno nameravao, stalno imaju problema, stalno su uplašeni i napeti, ili ih muče bolesti i nevolje. Iskusili su sukobe i zategnutost u svim svojim odnosima, kako ličnim tako i u onima veče razmere. U sukobu su sa prirodom, jer čak i priroda trpi zbog ljudskog greha. Iznad svega, oni su u sukobu sa Bogom.

Isus Hristos je došao da donese ozdravljenje. Ozdravljao je ljude ne samo u telu i umu, nego i njihove međusobne odnose pa i odnos prema Bogu. Čak je učinio da se i priroda isceli.

Međutim, pokazao je da je on Sin Boga koji je došao da spasi, omogućio je potpuno spasenje kroz smrt i vaskrsnjuče. Ljudi mogu sada da prihvate spasenje, kako bi ga uživali u punini kada se Isus Hristos vrati na kraju vremena.

Hristova konačna pobeda znači da će svaka pobuna doći pred sud i da će posledice greha na svetu biti konačno promenjene.  Nemoć, bolest, patnja, rat i smrt će biti odstranjeni. Ljudi će uživati savršen mir – u sebi, sa drugima i sa Bogom. Priroda će biti savršeno divna, kao i na početku.

Dok hrišćani željno iščekuju vreme kada će živeti sa Hristom bez prisustva greha, treba već sada da rade u korist života bez greha. To se tiče svih štetnih posledica greha: ne samo onih u njihovom životu, nego na svetu uopšte.

Kako bi sve došlo u skladan odnos sa Bogom, zadatak hrišćanina je da grešnom svetu govore poruku o Božijem spasenju. To započinje tako što će poruku da govore u vlastitoj porodici i komšiluku. Ali poruka ne sme tamo završiti. isus je rekao učenicima da poruku odnesu ‘ svim narodima’ i u ‘ceo svet’, ‘sve do kraja sveta’.  Postoji samo jedan Bog, i postoji samo jedna osoba koja grešnika može dovesti Bogu, a to je Isus Hristos.  ‘Nema spasenja ni u jednom drugom, niti ima drugog imena pod nebom, danog ljudima, u kom treba da nađemo spasenje.’  (Dela 4,12)

Kako su hrišćani nosili poruku o Hristu u nove oblasti, krštavali su one koji su poverovali u njega, učili su ih kako da budu njegovi sledbenici, i izgrađivali ih kao članove lokalnih crkvi.  Ove crkve su tako postajale centri iz kojih  se novo hrišćansko društvo širilo u daljnje oblasti. Hrišćanska poruka je za sve ljude; ona nije vezana za određenu kulturu, rasu ili jezik.  Hristos donosi novi život i novu nadu celokupnom ljudskom društvu.

Poruku o Hristu hrišćani su poneli po celom svetu. Neki su ceo svoj život posvetili ovom zadatku, dok drugi to čine uz neku profesiju kako bi dosegli tamo gde punovremeni propovednici možda nisu dobrodošli.  Hrišćani se trude da oslove sve ljude, od udaljenih sela do prenaseljenih gradova. Bilo da se radi o plemenskim ljudima ili studentima, fabričkim radnicima ili političarima – svi trebaju Hrista.

Iako je Isus pre svega nastojao da oslobodi ljude ropstva greha i da im da novi život, brinuo se i za njihove fizičke potrebe. Hranio je gladne, lečio bolesne, davao vid slepima i oslobađao potlačene.  Njegovi sledbenici čine to isto: nastavljaju Hristov rad i u isto vreme pokazuju ljudima kakav svet Bog želi.

Kada god se hrišćanstvo širilo po svetu, pozitivno je uticalo na društvo. Donelo je veću brigu za bolesne i siromašne, veću zaštitu neprivilegovanima i bespomoćnima, i veće pridržavanje pravde i poštenja.  U nekim zemljama je hrišćanstvo generacijama pa čak i vekovima postalo najuticajnije. Iako je tim zemljama donelo korist, takođe je doprinelo da su mnogi hrišćani postali nemarni. Navikli su se da svoju zemlju smatraju hrišćanskom pa bez razmišljanja odobravaju sve šta ona radi.

Ako hrišćani žive u društvu koje im pruža visoki standard života, imaju specijalni razlog da sve probleme pažljivo razmotre. Opasnost u takvim društvima je da ljudi možda imaju uzvišene principe za lično ponašanje, a ipak podržavaju sistem koji zanemaruje te principe. Na primer, moguće je da kao pojedinci pomažu ljudima u potrebi u siromašnim zemljama, ali u isto vreme podržavaju politiku trgovine koja obezbeđuje sve veće bogatstvo njihove zemlje na račun siromašnih zemalja. Isto tako mogu spremno odobriti nešto u poslovanju ili politici što bi, da je učinjeno u privatnom životu, osudili.

Postoje dva ekstrema koje hrišćani treba da izbegnu. Jedan je da se previše brinu za ličnu pobožnost, a da pri tome zanemaruju zlo. Drugi je da se toliko brinu za društvene promene, da pri tome previde lične obaveze. Ljudi lako osuđuju rasizam u dalekim zemljama, ali u isto vreme preziru društveno ‘niže’ ljude koji žive u njihovoj ulici. Možda osuđuju vladu što nema dobru socijalnu politiku, ali u isto vreme zanemaruju siromašnu porodicu i usamljene ljude u svom komšiluku. Isus je mnogo puta osudio ljude ne zbog toga što su uradili nešto loše, nego zbog toga što nisu uradili ništa dobro za bolesne, siromašne i odbačene.

Teškoća u svakom društvu je da oni koji su u mogućnosti da utiču na promene su u isto vreme oni koji to najmanje žele. Ljudi od uticaja i na položaju su ljudi koji imaju najviše koristi od postoječeg poretka.

Isus je odbio nasilje u bilo kom obliku, bilo da zaštiti dobro ili da kazni zlo. Ali je odbio da ćuit kada je video da ljudi, koji imaju moć i uticaj, iskorištavaju slabe i nezaštićene. oni koji su mu se najviše suprotstavili ili su dobro stoječi, religiozno uvažavani ljudi. Njima je više odgovaralo da se društveni poredak ne promeni.

Kao i uvek, Isus je pokazao da je koren problem au grehu. Kada moćni tlače slabe to je jedno zlo koje je nastalo kao posledica greha koji je ušao među ljude. Time se gazi dostojanstvo ljudi koje svi imamo jer smo svi stvoreni po Božijem obličju.

Smatrati ljude manje važnim zbog boje kože, društvenog položaja ili pola je suprotno Isusovoj misli i praksi. On želi da njegovi sledbenici učine sve što mogu kako bi uklonili neprijateljstvo koje je izazvao greh. ‘Blago onima koji tvore mir’, rekao je Isus, ‘jer će se oni zvati Božiji sinovi’  (Matej 5,9).

Osim što se međusobno iskorišćavaju, ljudi iskorišćavaju i prirodu. Iako svet pripada Bogu, predao ga je na brigu onima koji žive na zemlji. Ljudi imaju Božije odobrenje da korist svet, da uživaju i da ga razvijaju, kako bi, s jedne strane, stekli korist i kako bi se priroda, s druge strane, razvila u potpunom sjaju.

Međutim, zbog greha čoveka priroda takođe pati. Na neki način je možda postala lepša, ali je na drugi način postala ružnija.  Zbog svoje pohlepe ljudi su eksploatisali zemlju ne razmišljajući o njenoj budućnosti i iskoristili su njene resurse da se obogate na račun drugih. Iako su u nekim slučajevima svojom veštinom doneli korist mnogima, s druge strane se sebično obogatila nekolicina; zemlja i ljudi su ostali opustošeni.

Hrišćani su shvatili da su ljudi samo predstavnici Boga koji upravljaju svetom koji im je poveren. Odgovorni su Bogu za to kako postupaju sa prirodom i kako koriste njene izvore. Nemaju neograničeno pravo da unište zemlju radi finansijske dobiti niti da unište život zbog vlastitog zadovoljstva. Hrišćani treba da sarađuju sa Bogom u prirodi tako što će ograničene resurse koristiti pažljivo i neće ih nepotrebno razbacivati.

Božiji plan je da pri Hristovom povratku nastane nova zemlja, i da se sve posledice ljudskog greha uklone. Božiji narod će konačno biti slobodan od uticaja greha i fizička stvorenja, kojima je bio uskračen potpun sjaj zbog greha, konačno će biti savršena. Biće ‘oslobođeni robovanja raspadljivosti’  (Rimljanima 8,21).  Ako je Božija namera da prirodni sve dovede do punog sjaja, hrićani sada treba da deluju u pravcu lečenja prirode. Božiji cilj treba da je i njihov – novi narod, novo društvo i nova zemlja.