A ja tebi kažem: Ti si Petar. Na ovoj steni sagradiću svoju crkvu i vrata hada neće je nadjačati. Matej 16,18

Kako se neko priključuje crkvi – to jest, crkvi koju su uspostavili Isus i apostoli? Dela 2,47 pružaju nam odgovor: ‘…A Gospod im je svakodnevno pridodavao one koji su dolazili na put spasenja.’  To pokazuje da postajanje članom Gospodnje crkve zavisi od njega.  Verujemo da će do tog zaključka doći celokupan hrišćanski narod.  Međutim, kako Gospod pridodaje članove svojoj crkvi, i koje kvalifikacije – ako treba – neko mora posedovati da bi bio prepoznat od Gospoda kao onaj koji pripada njegovoj crkvi?

Ukratko, Sveto pismo ukazuje na korake pristupa ckrvi kao, pre svega, pokajničko priznanje činjenice da smo mi članovi rase koja umire i da kao takvi ne možemo stajati pred Gospodom u sopstvenoj pravednosti (Marko 2,17; Dela 26,20).  Sledeće je prihvatanje Isusa Hrista kao našeg ličnog Otkupitelja i Spasitelja, shvatajući da jedino kroz zasluge njegove prolivene krvi mi možemo biti prihvatljivi Bogu (Dela 13,38.39; 16,31; Rimljanima 3,22; 5,1).

Tada smo na temelju našeg pouzdanja u zaslugu prolivene krvi Otkupitelja, pozvani da se predstavimo u bezrezervnoj odanosti da vršimo volju Božju.  Mi možemo o tome da govorimo kao o našem posvećenju Bogu. I naglasimo da se tu radi o posvećenju Bogu, ne čoveku, niti organizaciji ljudi (Rimljanima 12,1.2).

Sveto pismo je vrlo određeno kada se radi o tome šta posvećenje zapravo znači u našim životima. Isus je rekao, ‘Ako neko hoće da ide za mnom, neka se odrekne sebe i uzme svoj krst i neka ide za mnom.’ (Matej 16,24)  Odreći se sebe ne znači samo odustati od nekog sitnog užitka ili zadovoljstva na neko kraće vreme, ili čak i za sva vremena.  Umesto toga, to je koa što i sam izraz podrazumeva, potpuno odricanje od sebe. To je ista reč koja je bila korišćena pri Petrovom odricanju od Hrista – kada je rekao kako on uopšte ne poznaje Hrista.  Stoga odreći se sebe znači uskratiti sebi pravo na sopstvenu volju. Mi se odričemo svoje volje i prihvatamo umesto toga volju Božju kako je izražena kroz Hrista i njegovu Reč.

I šta je Božja volja za one koji se, prihvatajući Isusov poziv, odriču sebe?  Izražen aje u njegovom daljnjem pozivu: ‘neka uzme svoj krst i neka ide za mnom’.  Isus je koristio simboliku nošenja krsta da označi odlaženje u smrt.  Kad je Isus objavio taj poziv, on sam je polagao svoj život na žrtvu. Njegova je žrtva bila dovršena na Golgoti kada je povikao, ‘Dovršeno je’. (Jovan 19,30)

Oni koji prihvataju Hristov poziv da uzmu svoj krst i da ga slede, slično tome polažu svoje živote u samopožrtvovanoj službi.  Oni nisu svi doslovno razapeti, premda su na početku doba neki ibili. Mnogi su pretrpeli mučeništvo na druge načine. U slučaju svakog Gospodarevog sledbenika, mora biti prisutna volja da se služi i trpi bez obzira na posledice. Pavle je sleđenje po Isusovim stopama opisao kao ‘ujedinjeni s njim u smrti sličnoj njegovoj.’ (Rimljanima 6,5)  Pre nego što smo dišli Hristu, bili smo mrtvi u prestupima i grehovima.  Međutim kroz poslušnu veru u zasluge njegove proivene krvi mi smo bili oslobođeni Adamove osude.  Ipak mi umiremo, ne kao grešnici, nego kao su-žrtvovatelji sa Isusom.  Pavle je izrazio važnu misao kada je napisao, ‘Zato vas, braćo, na temelju Božje samilosti usrdno molim da svoje telo date kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu, da mu služite koristeći svoj razum.’ (Rimljanima 12,1)

U Rimljanima 6,3.4 Pavle je napisao: ‘Ili zar ne znate da smo svi mi koji smo kršteni u Hrista Isusa kršteni u njegovu smrt? Dakle, svojim krštenjem u njegovu smrt sahranjeni smo s njim, kako bismo, kao što je Hristos uskrnut iz mrtvih posredstvom Očeve slavne moći, i mi isto tako živeli novim životom’.  Krštenje na koje se ovde ukazuje nije u vodi, nego u Hristu, i u njegovoj smrti.

Naše krštenje u Hrista je sahranjivanje naše volje; potapanje u njegovu volju.  To je krštenje u smrt jer je božanska volja da mi umremo s njim.  Odricanje svoje volje i prihvatanje Hrista kao naše Glave.

Pavle dalje obrazlaže o tome, govoreći, ‘Zaista, jednim duhom svi smo kršteni da budemo jedno telo – bili Judejci ili Grci, bili robovi ili slobodni – i svi smo primili taj duh’ (1.Korinćanima 12,13).  Pod uticajem Svetog Duha, kro Reč istine, mi smo privučeni Gospodu, i vođeni njegovom ljubavlju da se predstavimo u potpuno posvećenje njemu.  Budući da to posvećenje znači odricanje od naše volje i prihvatanje Božje volje u Hristu, on tako postaje naša Glava, i mi postajemo članovi crkve, koja je njegovo telo.

Tako vidimo kako je Bog taj, koji snagom svog Duha, dodaje članove crkvi Hristovoj. Naš deo u tome kao pojedinaca je da se podložimo uticaju njegovog Duha, i poduzmemo korake na koje božanska Reč ukazuje; to jest, korake pokajanja, prihvatanja Hrista, i predstavljanja sebe u potpuno posvećenje da vršimo Gospodnju volju.

Možemo li znati, nakon što smo napravili te korake, da li nas Gospod prihvatio ili ne i da li nas zaista prepoznao kao probne članove crkve, tela Hristovog? Mi verujemo da možemo.  Pavle je u tekstu kojeg smo već citirali rekao, da nakon što smo bili ‘…svojim krštenjem u njegovu smrt sahranjeni smo s njim, kako bismo, kako što je Hristos uskrsnut iz mrtvih posredstvom Očeve slavne moći, i mi isto tako živeli novim životom.’ (Rimljanima 6,4)  Da li mi radosno ‘živimo novim životom’?

Pavle je takođe napisao, ‘Dakle, ako je neko u Hristu, on je novo stovrenje. Ono što je staro prošlo je, i evo , nastalo je novo’ (2.Korinćanima 5,17).  Da li je ‘staro’ koej pripada prošlim vremenima u našem životu prošlo, u smislu da više ne predstavlja nikakvu privlačnost za nas? Da li pronalazimo najveće radosti u ‘novim’ stvarima Gospodnjim – našem novom pozivu božanske službe; našim novim nadama, novim ciljevima, novim ambicijama?

Preduzevši ovaj korak potpunog posvećenja Gospodu, naši prijatelji i rođaci nas neće razumeti; u nekiim bi nas slučajevima mogli i progoniti. Međutim, u svakom slučaju, oni neće naći u nama isti stepen bliskosti, jer oni neće biti u skladu s našim novim načinom života.  Nije da ćemo ih mi išta manje voleti, niti prestati činiti za njih sve što možemo, već se jednostavno putevi sveta i putevi posvećenog Božjeg naroda mimoilaze.  Imamo li to iskustvo?

Pavle je ponovo napisao, ‘Nego, kao što je napisano: ‘Što oko nije videlo i uho nije čulo i što u čovečje srce nije došlo, to je Bog pripremio za one koji ga vole.’ A nama je Bog to otkrio svojim duhom, jer duh sve istražuje, čak i Božje dubine.’ (1.Korinćanima 2,9.10)

Da li nas Gospod iz dana u dan vodi k dubljem cenjenju čudesnih istina sadržanih u njegovjo Reči? Dok nastojimo da još bolje upoznamo i vršimo njegovu volju, i da li su nam mnogo jasnije ‘dubine’ njegove Reči, a koje se odnose na naš poziv u Hristu Isusu?  Ako da, mi tada imamo taj dodatni dokaz da nas je on prihvatio i da nas vodi stazom pravednosti.

Sam Isus nam daje vrlo jasno jamstvo našeg položaja pred Gospodom.  On kao prvo objavljuje da niko ne može doći k njemu ako ga nije privukao njegov Nebeski Otac (Jovan 6,44). Zatim on kaže da one koji mu dođu on ‘neće izbaciti napolje’  (Jovan 6,37). Treba li nam drugo jamstvo osim ovoga?

Naše radovanje u duhovnim stvarima novog životnog puta kojim hodimo, naš gubitak zanimanja za prošle stvari tela i sveta, mera krivog shvatalja, a možda čak i progonstva od sveta, povećanje našeg cenjenja duhovnih stvari, posebno onih koje se odnose na naš nebeski poziv – sve su to dokazi da je Gospod prihvatio naše posvećenje, i da smo mi zapravo bili ‘kršteni’ u ‘crkvu’, telo Hristovo.

Sadašnji zadatak crkve je usavršavanje svetih za buduće delo službe, da razviju u sebi milosti hrišćanskog karaktera, i da budu Božji svedoci svetu.