Većina američkih evanđeoskih hrišćana ima iskustva sa crkvenim svetom koji je ili protestantski/reformisan ili katolički. Mora se biti jedno od ova dva. Za mnoge, „katolički“ zapravo znači „rimokatolički“; „reformisani“ znači „kalvinistički“; „protestantski“ znači „nije rimokatolički“. Pravoslavne crkve nekako ostaju po strani u većini ovih podela.
Anglikanizam je, međutim, imao jedinstvenu istoriju koja unosi pometnju u ove sređene sisteme klasifikacije.
Anglikanci teže da određuju svoju crkvu kao katoličku i reformističku, ili kao katoličku i evanđeosku. Zanimljivo je ovo: kada kažemo „katolička“ ne mislimo da smo Rimokatolici, a kada kažemo „reformisana“ ne mislimo da smo nužno svi Kalvinisti.
Na primer, na zidu moje radne sobe vise dva portreta. Jedan je slika Pape Grgura koji ovlašćuje Avgustina Kenterberijskog da ide u Englesku da uspostavi jedinstvo između Crkve Engleske i Katoličke crkve. Drugi portret, pored ovoga, je Arhiepiskop Tomas Kranmer, prvi reformisani Kenterberijski arhiepiskop i otac reformskog pokreta.
Oba su tu, jedan uz drugog, bez ikakve protivrečnosti. Na policama imam knjige Džona Stota i Džona Henrija Njumena. Imam krst pored savremene studijske Biblije. Verujem u istinsko prisustvo Hrista u Euharistiji, i takođe u sveštenstvo svih vernika.
Zbunjeni?
Malo istorije može da pomogne.
Britanska ostrva su ostrva gde je Anglikanska crkva prvobitno nastala (reč anglikanski vodi poreklo od germanskog plemena Angli). Hrišćanstvo je stiglo na ova ostrva negde krajem prvog ili početkom drugog veka, verovatno zajedno sa Rimskom vojskom ili preko ranih istočnih/keltskih misionara. Kasnije, Papa Grgur je poslao Avgustina (ovo nije Avgustin Hiponski) da evangelizuje Britanska ostrva 596. godine. Suština je da je crkva u ovom delu sveta u to vreme ušla u zajednicu sa katoličanskom (to jest, svetskom) crkvom, ali je prethodno već postojala.
Zato, kada kažemo da smo katolički, kažemo da se naša crkva nastavlja na crkvu tih ranih vremena, kada je hrišćanska Crkva bila nepodeljena i univerzalna.
Idemo hiljadu godina unapred. U toku je reformacija. Crkva Engleske je prošla kroz period reformacije, koji je u punini pokrenuo Arhiepiskop Tomas Kranmer, pod uticajima Ženeve (kalvinista) i Nemačke (luterana). Ovo, i još sto godina prepiranja, progona, komplikovanih rasprava i diskusija, oblikovali su reformisanu, a ipak katoličku Anglikansku crkvu. Umesto odbacivanja katoličke vere i postajanja isključivo protestantskom, Anglikanska reformacija se zapravo završila reformisanjem postojeće katoličke crkve u Engleskoj. Zato su zadržani Episkopi i sveštenstvo, kao i Svete Tajne i liturgija. To je i razlog zašto se (konačno) traži jedinstvo sa Rimskom crkvom i Pravoslavnim crkvama, uz nastavak zajedništva sa protestantskim crkvama. Imamo nešto zajedničko sa svim ovim tradicijama.
*Rimski Papa Grgur upućuje Avgustina 596. dok Tomas Kranmer (16. vek) gleda unapred, prepoznatljivo reformskim pogledom.*
Naravno, Englezi su vladali morima i počeli su da kolonizuju poznati svet. Širili su ovu reformisanu katoličku veru po celom svetu, i to ne uvek na lep način (blago rečeno). Američka revolucija je dovela do toga da Anglikanska crkva u Sjedinjenim Državama bude politički nezavisna, ali je ostala u zajednici sa Crkvom Engleske. To je postalo model koji je zatim primenjen svuda po svetu tokom dekolonizacije.
U nekim periodima svoje istorije, Anglikanska crkva je isticala svoj protestantski ili reformisani karakter, a zanemarivala svoju katoličku prirodu, kao na primer tokom Pokreta oživnjavanja evanđelizma u osamnaestom veku. U drugim vremenima, kao što je Oksfordski pokret devetnaestog veka, događalo se oživljavanje katoličke duhovnosti ili pogleda. Ipak, oba ova uticaja su opstala.
Tako je Anglikanska crkva reformisana katoličanska crkva. Ne vidimo suštinsko neslaganje između reči evanđeoski i katolički, niti imamo potrebu da biramo između svojih katoličkih i reformističkih predhodnika.
Ovo može stvarno da zbuni nekoga ko uvek razmišlja o ovim stvarima kao o potpunim suprotnostima. Za nas, iako su često u međusobnoj napetosti, oba je neophodno održavati i živeti.
Znam da pitanja crkvene istorije i identiteta mogu da budu zbunjujuća. Ali, bar nisam pokušavao da objasnim da se smatramo još i harizmatskim! (to je za drugi put)
Greg Gebel
____________________________________________________
O autoru Gregu Gebelu
Greg je osnivač, urednik i jedan od pisaca „Anglikanskog pastora“. On je sveštenik Anglikanske crkve u Severnoj Americi. Služio je u nedenominacijskoj crkvi pre nego što je pozvan u Anglikansku crkvu 2003. Služio kao pastor, Parohijski administrator i rektor. On trenutno služi kao Kanonik za ređenje Anglikanske eparhije Juga.
Prevod: Maja i Zoran Minić