Anglikanska crkva pokušavala je više puta, od kraja XIX i tokom prve polovine XX veka, da preuzme vodeću ulogu u razjedinjenom hrišćanskom svijetu kako bi opet “svi jedno bili”. Obraćali su se protestantskim, pravoslavnim crkvama, starokatoličkoj crkvi, s ciljem potpunog sjedinjavanja.

Poslije Prvog svetskog rata Anglikanska crkva se obraćala Carigradskoj patrijaršiji po pitanju sjedinjenja, ali i pitanju anglikanskog rukopoloženja. Carigradska patrijaršija je 22. jula 1922. donela rešenje da priznaje anglikansko rukopoloženje i apostolsko prejemstvo njenog episkopata. Istovetno su postupile i jerusalimska patrijaršija i kiparska arhiepiskopija. Tim povodom obratio se vaseljenski carigradski patrijarh svim autokefalnim pravoslavnim crkvama, 22. avgusta 1922. tražeći mišljenje po navedenim pitanjima. U isto vreme obavestio je pravoslavne crkve o rešenjima svog Sinoda: 1. da je hirotonoja (posvećenje episkopa) anglikanca Matije Parkera, od strane četiri episkopa “događaj istorijom zasvedočen”; 2. da postoje neophodni elementi za episkopsku hirotoniju; da pravoslavni episkopi bogoslovi nisu izražavali sumnju u to; 4. da praksa crkve pokazuje d pravoslavna crkva nikada nije podvrgla sumnji autentičnost anglikanskog rukopoloženja ili da je izjavljivano da bi ga trebalo obnavljati u slučaju prisajedinjavanja; da su patrijarsi i arhijereji pravoslavni, u pismima anglikanskim episkopima, upotrebljavali reči i izraze koji su uobičajeni samo za pravoslavne arhijereje (“Ljubljenom bratu u Hristu”, “Visoko preosvećenom” itd).

 

Sveti arhijerejski Sinod pravoslavne crkve, pod brojem 1297. od 31. avgusta 1922. uputio je ovo pitanje na hitnu ocenu i predlog arhimandritu dr Vikentiju Vujiću, koji je potom podneo referat sv. Sinodu 17. novembra 1922. s predlogom “da se ceo kompleks pitanja dogmatskog, moralnog i disciplinarnog karaktera, kao i pitanje same hirotonije, može rešiti samo na zajedničkom sastanku zakonitih zastupnika obeju crkava (pravoslavne i anglikanske, sakupljenih ili na Vaseljenskom saboru ili na zajedničkom zasedanju naročitih crkvenih komiteta. Potom je sv. Sinod ceo predmet izneo pred Sv. arhijerejski Sabor (10.úH 1923.), a Sabor je odlučio da se pribavi stručno bogoslovensko mišljenje od Bogoslovenskog fakulteta.

 

Pravoslavni bogoslovski fakultet se sv. Sinodu podneo 18. juna 1923. referat prof. A. Dobroklonskog i N. Glubokoskog po pitanju autentičnosti anglikanske hirotonije, koje je potom fakultetski savet usvojio. Osnovne misli referata, kako ih navodi prof. Dušan Glumac, svode se na sledeće: 1. Za sjedinjenje anglikanske crkve kao celine sa katoličanskom pravoslavnom: prva (tj. anglikanska je dužna da primi sve ustanovljene dogmate druge crkve, pošto prethodno putem svog unutarnjeg savetovanja dođe do opšte saglasnosti na ovo. Akt takvog sjedinjenja treba da usledi sa saglasnošću svih autokefalnih pravoslavnih crkava; 2. Ako se ne postigne saglasnost cele Anglikanske crkve, onda je moguće, pod istim uslovima, delimično sjedinjenje zasebnih njenih grupa koje su se saglasile na ovo; 3. Želeti bi bilo da se radi oprezno i da se ne žuri sa aktom sjedinjenja; 4. Treba ustanoviti “kakvom inovernom redu pripada ta Crkva; 5. Delimično ovo je neophodno za priznavanje važnosti anglikanskog rukopoloženja. Kako izgleda, može se priznati da se u Anglikanskoj crkvi sačuvalo “apostolsko prejmstvo (apostolica successio), rukopoloženja… Potrebno je da Anglikanska crkva iznese jasno i oređeno gledište u ovom smislu na rukopoloženje, koje se vrši u njoj; Pored svega ovoga potrebno je konstatovati da u pravoslavnim crkvenim krugovima, i u specijalno naučno-kritičkim istraživanjima preovlađuje misao da se anglikanska rukopoloženja mogu priznati da imaju snagu tajanstvene radnje.

 

Prema ovom referatu Sv. arhijerejski Sinod je rešio 10. septembra 1923. da referat za Sv. arhijerejski Sabor napiše episkop bitoljski gospodin Josif. Dalje je bilo predloženo da se to pitanje reši na Vaseljenskom Saboru u Carigradu. Uglavnom se otezalo sa rešavanjem pitanja hirotonije i drugih doktrinarnih razlika između pravoslavnih crkava i Anglikanske. Po ovom pitanju ništa nije rađeno do 1930. godine, kada je arhiepiskop kenterberijski uputio, 24. februara 1930, poziv carigradskom patrijarhu Fotiju da dođe na Lambetsku konferenciju (konferencija celog anglikanskog episkopa koja se održavala svakih 10 godina u Lambetskoj palati arhiepiskopa kenterberijskog), sa molbom da patrijarh pozove i sve autokefalne pravoslavne crkve da upute po jednog delegata na tu konferenciju. SPC je zastupao episkop bački Irinej. Nakon završene Lambetske konferencije episkop Irinej je podneo izveštaj o toku konferencije. Prema tom izveštaju, na čelu pravoslavnih delegata u Londonu bio je NJ. sv. patrijarh Aleksandrijski Meletije. Sve pravoslavne crkve, sem moskovske patrijaršije koja nije učestvovala, imale su po jednog mitropolita ili episkopa kao delegata. Na sastancima pravoslavnih arhijereja i delegata anglikanskih episkopa pretresana su pitanja o sv. euharistiji i hirotoniji (posvećenju episkopa), kao i o ostalim svetim tajnama, crkvenim autoritetima i disciplini, o Sv. pismu i Sv. predanju, interkomuniji, pa je rešeno da se obrazuje “Zajednička doktrinarna komisija” od pravoslavaca i anglikanaca, koja će detaljno pretresati sva pitanja i doneti zajedničke predloge i rešenja. Po povratku sa Lambetske konferencije patrijarh aleksandrijski, sa svojim sv. Sinodom, doneo je 2. Hú 1930 rešenje da se priznaje valjanost anglikanske hirotonije, i da se o tome obavesti carigradska Patrijaršija i ostale autokefalne crkve.

 

Na navedenim stavovima i zaključcima se ostalo. Do ključnog cilja – sjedinjenja pravoslavnih crkava sa Anglikanskom nikada nije došlo. Međutim, delovala su društva i organizacije pravoslavnih crkava i Anglikanske crkve koja su radila na “bratskom povezivanju”. Tako je na pr. 1926. osnovano Društvo prepodobnog Sergija Radonješkog i sv. mučenika Albanija, inicijativom emigrantskog ruskog i britanskog studentskog pokreta. Društvo se sastojalo od anglikanaca i pravoslavnih koji su radili na zbliženju ovih dveju crkava. Svake godine društvo, koje je imalo oko 500 članova, sazivalo je zajednički sabor. Pravoslavni i anglikanci provodili su nedelju u zajedničkoj molitvi i na tim molitvenim skupovima raspravljali pitanja iz crkvenog života. Društvo je imalo svoj časopis “Sabornost”, priređivalo predavanja po celoj Engleskoj. Organizovalo je posete pravoslavnih Englezima i Engleza pravoslavnima. Jedni u drugima su gledali svoju braću, bez obzira na veroispovest, ne gledajući na razliku u obredima verovali su u jednu svetu, sabornu i apostolsku crkvu.

 

Pitanje valjanosti anglikanske herotonije bilo je aktuelno do kraja međuratnog razdoblja. U časopisu “Christian east” (1936) kanonik Duglas piše da su se po pitanju valjanosti anglikanske hirotonije izjasnile u korist valjanosti carigradska, aleksandrijska, jerusalimska i rumunska. Mišljenje antiohijske, srpske, grčke, bugarske i poljske nije bilo poznato, dok “velika ruska crkva” nije mogla slobodno izjaviti svoje mišljenje.