U istoriji hrišćanske teologije često vidimo teološke greške kako poput varnica idu do ekstrema u suprotnim pravcima. Teološki liberalizam, populanar pri kraju 19. i tokom početka 20. veka, suštinski je ignorisao transcedentalno gospodstvo Boga i usmerilo se u potpunosti na Njegovu imanentnu prisutnost.
Bog u učinjen takvim delom ovoga sveta da nije mogao biti razdvojen od njega. Ova greška motivisala je porast neoortodoksije u 20.veku. Mislioci u ovom pokretu, poput Karla Barta, nastojali su da obnove verovanje u Božiju transcedentalnost, ali su otišli toliko daleko u tom pravcu da su negirali Njegovu imanentnu prisutnost u svetu. Bog je viđen kao toliko transcedentalan da bilo koji koncept Njegovog otkrivanja Sebe u stvarstvu je odbačen.
Evangelisti (transdenominacijski pokret unutar protestantskog hrišćanstva) su sposobni za slične prelaze kada govorimo o teološkim greškama. To jasno vidimo u načinu na koji posmatraju Mariju, Isusovu majku. Vekovima je Rimokatolička crkva uzdizala Mariju do tačke da je video kao izvor milosti. Postojali su pokreti unutar Rimokatoličke crkve koji su je proglasili za ko-otkupitelja, ko-spasitelja sveta zajedno sa njenim Sinom. Naravno, svako ko je upoznat sa Rimokatoličkom teologijom znam da molitve Mariji da posreduje jesu katolička pobožnost. Kao kontrast, imamo evangeliste koji nedvosmisleno potvrđuju istinu Svetoga pisma da postoji ‘jedan posrednik između Boga i ljudi, čovek Isus Hristos’ (1.Timoteju 2,5). Čineći to, često umanjujemo Marijinu ulogu do te mere da postaje ‘dopunska radnja’ u Gospodnjem planu spasenja. Sveto pismo nam govori da je ona bila blagoslovenija daleko više od svih drugih žena. Zaista, ona se treba smatrati ‘omiljenom’, ‘miljenicom’ jer joj je data ogromna privilegija da nosi u utrobi inkarniranog Sina Božijeg (Luka 1,26-33). Ona je, kao što je to Sabor u Halkidonu (Četvrti vaseljenski sabor; Četvrti vaseljenski sabor je održan u Halkidonu na maloazijskoj obali Bosfora od 08.10. do 01.11. 451. Godine. Halkidonski sabor je definisao hristološki stav kojim se razlikuju dve prirode Hrista. Ovaj sabor je izopštio monofizite. Ovaj sabor je preuzeo odbranu učenja svetog Kirila i Efeskog sabora iz 431. godine. On je takođe zadovoljio zahteve episkopa Istoka da se jasno ispoveda da je u Isusu istinita ljudska priroda. U Halkidonskoj definiciji se izjavljuje da je Isus Hristos zaista ovaploćeni Logos, istiniti Sin Božiji, rođen od Oca pre svih vekova. U njoj se potvrđuje da je Djeva Marija istinita Teotokos (Bogorodica), a Onaj, koji je od nje rođen po telu u Vitlejemu, je nestvoreni, božanski Sin Božiji, jedan od Svete Trojice. Prema tome, Isus iz Nazareta je jedno lice ili ipostas sa dve prirode – čovečanskom i božanskom. On je potpun čovek. On je potpun Bog. On je savršen Bog i savršen čovek. Kao Bog, On je iste suštine jednobitan sa Bogom Ocem i Svetim Duhom. Kao čovek, on je jednake suštine sa svim ljudskim bićima) potvrdio – Teotokos – ‘Bogorodica’, ili ‘Ona koja je Boga nosila’. Ova titula nije data Mariji da bi joj dodelio kvazi božanski status; dat je u odbrani istinske božanske Hristove prirode. Ako Marija nije Bogorodica, ni Isus Hristos nije Bog. Dete koje je Marija nosila i kojeg je rodila u Vitlejemu nije niko drugi do utelovljeni Sin Božiji.
Kao sledbenici Hristovi, moramo se iskreno državi vere koja je jednom predata svetima (Juda 3). Ipak, čineći to, moramo biti pažljivi da ne odemo u suprotni ekstrem, jer često činimo druge greške kada pomerimo klatno skroz na drugu stranu. Naš cilj je da budemo verni Svetom pismu, tražeći da se uspostavi ravnoteža istine o Bogu i stvarstvu tamo gde je Bog uspostavio ravnotežu i da imamo poverenja u Njegovu Reč koja treba da oblikuje naše shvatanje celokupnog života.
‘Bogorodice Djevo, raduj se blagodatna Marijo, Gospod je s tobom; blagoslovena si Ti među ženama i blagosloven je Plod utrobe Tvoje, jer si rodila Spasitelja duša naših’.
Isaija 7,14; Marko 16,1-8; Jovan 19,25-27; Dela 1,12-14.
mr Petar Petrović