Autor: Cristian Vidal

U ogromnom i raznolikom mozaiku hrišćanstva, anglikanska tradicija zauzima jedinstveno mesto. S jedne strane, ona se prepoznaje kao naslednica jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve; s druge strane, s uverenjem prihvata nasleđe Reformacije, naglašavajući središnje mesto Svetog pisma i prvenstvo blagodati. Ipak, u pojedinim krugovima netradicionalnih, nedenominacionih, baptističkih i pentekostalnih crkava, anglikanski liturgijski i sakramentalni život često je predmet nerazumevanja i predrasuda koje, umesto da odražavaju stvarnost, počivaju na karikaturama.

Jedan od najčešćih mitova jeste uverenje da je anglikanska liturgija skup praznih obreda – mehanično ponavljanje formula koje guše delovanje Duha. Optužba za „ritualizam“ pokušava da svede bogatstvo tradicije na jalov formalizam. Međutim, takvo shvatanje zanemaruje duboko uverenje da su sakramenti „delotvorni znaci blagodati“, koje je Hristos ustanovio kao vidljiva sredstva nevidljivog delovanja Boga.¹ Liturgija ne guši veru, već je oblikuje i hrani; ne zamenjuje Reč, već otvara prostor u kojem se Reč proglašava, peva i moli u zajednici. Kao što podseća Rouan Vilijams, anglikanska liturgija je „biblijska pedagogija u kojoj Sveto pismo oblikuje osećanja, sećanje i zamišljanje Božjeg naroda“.²

Još jedna uobičajena predrasuda tvrdi da liturgijski život udaljava vernika od žive duhovne iskustvenosti. U stvarnosti, anglikanska duhovnost nalazi se na raskršću između sakramenta i svakodnevnog života. Orlando Kostas, latinoamerički baptistički teolog, upozoravao je da se evanđelje ne može svesti na apstraktne formule, već mora da se utelovi u istoriji i stvarnom životu naroda.³ Iz te perspektive, sakramenti su živa uspomena na Carstvo: proslave koje vernike šalju u svet da se bore za pravdu i dostojanstvo.

Slično tome, Leonardo Bof je isticao da su sakramenti gestovi oslobođenja koji prenose blagodat usred borbi siromašnih.⁴ Tako, u latinoameričkom kontekstu, anglikanska liturgija nije formalizam odvojen od života, već prostor u kojem se Bog čini prisutnim u svakodnevici, u radostima i bolima naših zajednica. Oltar i euharistijska trpeza postaju škola zajedništva, ali i proročki izazov.

Onima koji nas optužuju za hladnoću ili formalizam, odgovaramo jasno: naša liturgija je živ jezik vere, ukorenjen u Reči, hranjen sakramentima i uvek otvoren za stvaralački dah Duha. Živeti anglikanski sakramentalni život znači prepoznati da se Božja blagodat utelovljuje u vidljivim znacima, kako bi narod Hristov hodio sa nadom i dostojanstvom. A to je, možda, najveći izazov i najlepša istina: da se u svakom obredu, u svakom gestu i za svakim zajedničkim stolom otvara put Carstvu Božjem – kao plamen koji nijedna karikatura ne može ugasiti.

Reference

1. Knjiga zajedničke molitve (New York: Church Publishing, 1979), 857.

2. Rowan Williams, Why Study the Past? The Quest for the Historical Church (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 2005), 78.

3. Orlando E. Costas, Hristos izvan logora: Razmišljanja o Crkvi i njenoj misiji u svetu (San Hose, Kostarika: Editorial Caribe, 1975), 45.

4. Leonardo Boff, Sakramenti života, sakramenti Crkve (Madrid: Trotta, 2000), 22.