Uvod
Slobodna volja je ključno pitanje u hrišćanskoj antropologiji i soteriologiji. U hrišćanskoj tradiciji, njeno razumevanje usko je povezano sa pitanjem greha, blagodati i spasenja. Rečenica:
Slobodnu volju definišemo kao silu razuma i volje kojima biramo dobro uz pomoć milosti Božije, ili biramo zlo bez pomoći milosti Božije
može da posluži kao zajednička formula za poređenje anglikanskog i pravoslavnog učenja.
Anglikanska perspektiva
Član X Trideset devet članova vere
Articles of Religion (1571) predstavljaju osnovni dogmatski okvir Engleske crkve. U članu X, „Of Free Will“, stoji da čovek posle pada ne može „svojom prirodnom snagom i dobrim delima“ da se pripremi za veru niti da priziva Boga. Samo blagodat Božija u Hristu može omogućiti da čovek poseduje i izvrši dobru volju.
Ovim se potvrđuje nauk koji ima sličnosti sa zapadnim shvatanjem nemoći volje (servum arbitrium kod Luterana, ili učitelja poput Augustina), ali u blažem obliku. Član X odbacuje pelagijanizam, naglašavajući da ljudska sloboda bez milosti ne vodi dobru.
Richard Hooker i anglikanska sinteza
Richard Hooker (1554–1600), u svom delu Of the Laws of Ecclesiastical Polity (1594–1597), naglašava da je slobodna volja oslabljena, ali ne potpuno uništena. On piše da „nema ničega u čoveku što samo od sebe može zaslužiti spasenje, ali postoji u čoveku moć da prihvati ili odbaci dar Božije milosti“ (Polity, V.67). Time Hooker usklađuje augustinovsku teologiju milosti sa uverenjem da ljudska odgovornost ostaje stvarna.
Pravoslavna perspektiva
Patristički izvori
Pravoslavna teologija slobodne volje oslanja se na patrističku tradiciju. Sveti Jovan Damaskin kaže: „Bog je stvorio čoveka kao slobodnog, jer bez slobode nema ni vrlina ni ljubavi“ (De fide orthodoxa, II, 27). Za njega, greh ranjava, ali ne uništava slobodnu volju.
Sveti Grigorije Palama naglašava da je spasenje sinergija – zajedničko delovanje božanske energije i ljudske volje. Čovek bez Božje pomoći ne može, ali Bog bez ljudskog pristanka ne prisiljava (Homilije, 31).
Sinergija kao ključni pojam
Pravoslavna soteriologija stoga odbacuje i pelagijanizam (da čovek može sam sebe da spase) i determinističke oblike predestinacije. Ona čuva dinamiku odnosa: blagodat inicira, osnažuje i vodi, ali čovek slobodno sarađuje.
Komparativna analiza
- Anglikanska teologija: slobodna volja je stvarna, ali nemoćna da sama proizvede spasonosno dobro; neophodna je prethodna i delatna blagodat Božija (preventing and cooperating grace).
- Pravoslavna teologija: slobodna volja je ranjena, ali ostaje aktivna; spasenje se ostvaruje kroz sinergiju božanskog i ljudskog delovanja.
Obe tradicije odbacuju ideju autonomne slobodne volje nezavisne od Boga, kao i ideju da Bog spasava bez slobodnog ljudskog pristanka. Razlika je u naglascima: anglikanska tradicija naglašava nemoć i zavisnost od blagodati, pravoslavna tradicija naglašava saradnju i aktivni odgovor čoveka.
Zaključak
Definicija slobodne volje kao sile razuma i volje kojom čovek bira dobro uz pomoć milosti ili zlo bez nje, može da posluži kao most između anglikanskog i pravoslavnog učenja. Obe tradicije saglasne su u tome da spasenje nije ljudski podvig, već dar Božiji, ali i da se taj dar ostvaruje samo ako čovek slobodno pristane da sarađuje sa blagodaću.
Na taj način, dijalog između anglikanskog naglaska na nemoći i pravoslavnog naglaska na sinergiji može obogatiti savremeno hrišćansko razumevanje slobode: sloboda je u svom najdubljem smislu sposobnost da se slobodno predamo Bogu koji nas osposobljava za dobro.
Reference
- The Thirty-Nine Articles of Religion, Article X.
- Richard Hooker, Of the Laws of Ecclesiastical Polity, V.67.
- Jovan Damaskin, De fide orthodoxa, II, 27.
- Grigorije Palama, Homilije, 31.
- Augustine, De gratia et libero arbitrio.