Postavljanje biskupkinje Sare Malali za sledeću nadbiskupkinju Kenterberijsku izazvalo je široku raspravu o pitanju roda u okviru hrišćanskog vođstva. Ovaj događaj ponovo je otvorio staru dilemu: da li crkveno rukopoloženje i služba vođstva mogu biti povereni ženama, ili su one po božanskom poretku ograničene na druge vidove služenja?

1. Tradicionalno tumačenje Pavlovih reči

Jedan od najčešćih argumenata protiv rukopoloženja žena zasniva se na rečenici iz Prve poslanice Timoteju: „Episkop treba da bude muž jedne žene“ (1. Tim. 3:2). Ova formulacija često se tumači kao nedvosmislen pokazatelj da episkop može biti isključivo muškarac. U skladu s tim, sveštenička služba se poistovećuje sa očinstvom — sveštenik se vidi kao duhovni otac zajednice, čuvar reda i simvol paternalnog autoriteta.

Takvo tumačenje, međutim, počiva na doslovnom čitanju teksta, bez uzimanja u obzir kulturnog i istorijskog konteksta u kome je Pavle pisao. U prvom veku, javne službe i autoritet u zajednici pripadali su isključivo muškarcima, pa je prirodno da se jezik poslanica oslanjao na tadašnje društvene obrasce. Pavlova namera nije bila da uspostavi rodno ograničenje, već da naglasi moralni integritet i porodičnu vernost onih koji obavljaju crkvenu službu. Grčka fraza mias gynaikos andra doslovno znači „muž jedne žene“, ali se u teološkom smislu odnosi na vernost i moralnu postojanost, a ne na polnu ekskluzivnost.

2. Svetopisamski primeri ženskog vođstva

Pismo samo svedoči o brojnim ženama koje su, po Božjem pozivu, obavljale značajne službe vođstva i duhovnog autoriteta. Debora je sudila Izraelu (Sudije 4–5), Hulda je bila proročica i tumačica Zakona (2. Car. 22:14–20), Priskila je zajedno sa mužem Akvilom poučavala Apolosa (Dela 18:26), Feba je bila đakon i zaštitnica (Rim. 16:1–2), a Junija je po Pavlovom svedočanstvu bila „ugledna među apostolima“ (Rim. 16:7).

Ovi primeri ukazuju da Božji poziv nije ograničen biološkim razlikama, već duhovnim darovima. Suština evanđelja počiva na daru Duha, a ne na privilegiji pola. Petar na Pedesetnicu potvrđuje ispunjenje Joilovog proroštva: „I sinovi vaši i kćeri vaše proricaće“ (Dela 2:17). Duh Sveti se izliva na svako telo — i na muškarce i na žene — čime se ruše stare granice zakona, plemena i pola.

3. Novo razumevanje vlasti u Hristu

Hristos preobražava shvatanje vlasti i vođstva: „Ko hoće da bude prvi među vama, neka vam bude sluga“ (Marko 10:43–45). Autoritet u Hristovom smislu ne podrazumeva dominaciju, već služenje i žrtvu. Stoga, tvrdnja da žene ne mogu voditi Crkvu zato što „Božji poredak nalaže drugačije“ rizikuje da Božju raznolikost svede na hijerarhiju moći, a ne na zajedništvo služenja.

4. Zaključak

Kada Crkva prepozna, pozove i pomaza ženu za službu, ona ne narušava Božji poredak, već potvrđuje njegovu dubinu i širinu. Rukopoložena žena ne predstavlja negaciju tradicije, već njeno ispunjenje u svetlosti Duha koji „diše gde hoće“.

Biskupkinja Sara Malali nije „ženski biskup“, već biskup koji je žena — svedočanstvo da Božji poziv nadilazi granice pola i kulture. U tome se ogleda istinski duh hrišćanske inkluzivnosti i eshatološkog jedinstva u Hristu.