Napredno mišljenje nije samo alat razuma, već svetlost duše koja prodire iza vela pojavnog sveta. To je sposobnost da se vidi nevidljivo, da se u svakoj senci nazre oblik budućeg jutra i da se u tišini srca čuje melodija večnog smisla.
Čovek je pozvan da bude istraživač sopstvene unutrašnjosti, jer u njegovoj svesti počiva neiscrpan izvor stvaralačke moći. Sve što spolja prepoznajemo kao život, najpre se rađa u tajnim odajama misli i osećanja. Slike koje nosimo u mašti, uverenja kojima hranimo unutrašnji svet, postaju temelji spoljašnje stvarnosti. Tako se ono što je unutrašnje neprimetno izliva u ono što je spoljašnje, a ono što je spoljašnje vraća se kao odraz unutrašnjeg.
Front na kojem se čovek bori nije od krvi i čelika, već od sumnje, straha i zaborava. Junak tog fronta nije onaj koji ruši zidove oko sebe, već onaj koji razbija okove u sebi. On uči da stvarnost nije tamnica, nego ogledalo, i da se oblik sveta menja kada se promeni slika koju u sebi nosimo.
Napredno mišljenje znači poverovati u nevidljivo kao da je već prisutno, oblikovati u svesti ono što želimo da postane stvarno, i istrajati u toj unutrašnjoj vernosti dok se seme ne pretoči u plod. To je put kojim čovek postaje sa-stvaralac, hodeći kroz svakodnevicu sa tihošću, ali i sa unutrašnjom snagom onoga ko zna da su misao i vera moćnije od svake spoljašnje sile.
U takvom životu, svaka prepreka prestaje da bude kraj i postaje početak, svaki bol postaje učitelj, a svaki trenutak – prilika da se unutrašnje svetlo izlije u tamu sveta. Napredno mišljenje vodi čoveka ka tome da spozna da smisao nije negde izvan njega, već da je sam čovek pozvan da bude smisao – most između zemlje i neba, između onoga što jeste i onoga što tek može da bude.
Zaključak sa rečima svetih otaca
„Nema većeg znanja od poznanja samoga sebe.“ – Sv. Antonije Veliki
„Ako hoćeš da budeš poznat Bogu, trudi se da sam sebe upoznaš.“ – Sv. Isak Sirin
„Istinska mudrost sastoji se u tome da čovek spozna slabost sopstvenog razuma i potraži svetlost odozgo.“ – Sv. Jovan Zlatousti