Danas sam stajao ispred prostorije koju sam, po prvi put u životu, izbetonirao. Znoj mi se slivao niz čelo, ruke su mi bile umrljane cementom, a leđa su me bolela od neprestanih pokreta mešanja, nivelisanja i glačanja. Nije bilo lako. Zapravo, bilo je teže nego što sam ikada mogao zamisliti. Ali dok sam gledao taj glatki, ravni pod, nešto u meni se promenilo. Osećaj trijumfa, ponosa i duboke radosti prostrujao je kroz mene. Uradio sam to. Ja, ne neko drugi.

I u tom trenutku, shvatio sam da svaki „prvi put“, koliko god bio izazovan, ima moć da nas preobrati, da nas učini boljim, hrabrijim, bližim onome što smo pozvani da budemo.

Sve je počelo jutros, kada sam se probudio s mešavinom uzbuđenja i straha. Nikada ranije nisam radio sa betonom. Gledao sam neke video-snimke na internetu, slušao savete iskusnih majstora, ali to je bilo sve – teorija. Stvarnost je bila drugačija.

Kad je komšija izmešao prva kolica, osetio sam kako mi srce lupa. „Šta ako nešto pogrešim?“ prolazilo mi je kroz glavu. „Šta ako pod ne bude ravan? Šta ako sve pokvarim?“ Strah je bio tu, opipljiv, gotovo paralizujući. Ali onda sam duboko udahnuo, uzeo alat u ruke i krenuo.

Prvih nekoliko poteza je bilo haotično. Beton je bio težak, alat mi je klizio iz ruku, a svaki pokret zahtevao je snagu i preciznost koju nisam bio siguran da posedujem. Sve vreme sam se borio sa sobom – sa svojim sumnjama, nesigurnošću, strahom od neuspeha.

Ali negde usput, dok sam gurao i nivelisao, počeo sam da primećujem nešto. Svaki potez koji sam napravio, svaki trenutak kada sam se suočio sa izazovom, učinio me je sigurnijim. Počeo sam da verujem da mogu. I ne samo to – počeo sam da uživam u procesu. Prijalo je kad me je komšija ohrabrio svaki put kada bi pogledao kako napredujem.

U jednom trenutku, dok sam stajao i gledao kako se beton polako suši, setio sam se reči anglikanskog teologa C. S. Lewisa „Predati sebe Bogu znači uraditi nešto što nikada ranije nismo – to je kao da skačemo u nepoznato, ali sa verom da će nas On uhvatiti.“

To me je pogodilo. Koliko sam se samo puta u životu držao sigurne obale, izbegavajući nešto novo iz straha da neću uspeti? Koliko sam prilika propustio jer sam mislio da nisam dovoljno spreman, dovoljno jak, dovoljno dobar? Danas sam shvatio da „prvi put“ nje samo o onome što radimo spolja, već i o onome što se dešava u nama. Svaki „prvi put“ nas uči da verujemo – ne samo u sebe, već i u nešto veće.

Dok sam završavao poslednje poteze glačanja površine, razmišljao sam o veri. Kao hrišćanin, često sam se pitao kako to Bog deluje u našim životima. Kako to da On, koji je stvorio nebo i zemlju, želi da bude deo mog malog, običnog života?

I danas, dok sam stajao nad tim betonom, shvatio sam nešto: Bog nas često poziva da uradimo nešto po prvi put. Možda je to da mu verujemo, da se molimo, da oprostimo, da volimo nekoga ko nas je povredio. Možda da stanemo i kažemo: „Bože, ne znam kako, ali daću ti priliku da mi se pokažeš.“ Kao što sam ja danas uzeo lopatu u ruke, iako nisam znao šta radim, tako nas Bog poziva da zakoračimo u nepoznato, verujući da će On biti tu da nas vodi.

„Prvi put“ je strašan, ali je i svet. To je trenutak kada se susrećemo sa sopstvenim granicama i otkrivamo da nismo sami. Dok sam gledao taj pod, koji je sada bio ravan i čvrst, osetio sam duboku zahvalnost. Ne samo zbog onoga što sam postigao, već zbog toga što sam osetio Božiju prisutnost u tom procesu. On je bio tu, u mom znoju, u mojim sumnjama, u mojim malim pobedama. I shvatio sam da je On uvek tu, čeka da mu dam priliku da mi se pokaže – da mi pokaže da je živ, da je stvaran, da je Hristos Gospod.

Zato vas pozivam, ako nikada niste, da probate nešto novo.

Možda je to molitva.

Možda je to čitanje Biblije.

Možda je to jednostavno trenutak tišine u kojem kažete: „Bože, pokaži mi se.“

Ne obećavam da će biti lako. Verovatno će biti teško, kao što je meni bilo teško da izbetoniram tu prostoriju.

Ali, obećavam vam da će vredeti. Jer kada uradite nešto po prvi put, otvarate vrata nečemu većem – sebi, Bogu, životu.

Na kraju, dodao bih samo reči iz Evanđelja po Jovanu: „Ja sam došao da imaju život i da ga imaju u izobilju.“ (Jovan 10:10).

Ove reči su me podsetile da je svaki prvi put, svaki korak vere, poziv na život – pun, bogat, ispunjen Božijom ljubavlju.

Zato krenite.

Uradite to „prvi put“.

I pustite Boga da vas vodi.

Vaš u Gospodu,

Slobodan