Autor: Cristian Vidal
Ne sećam se tačno da li je to bilo na drugoj ili trećoj godini biblijskog instituta, kada smo stigli do jednog od najtežih kurseva u mom životu kao studenta teologije. Mislim na predmet Hrišćanski dom. Taj kurs sam položio pre skoro dvadeset godina, i pretpostavljam da se danas nastavni plan prilično promenio. Ipak, to iskustvo me je duboko obeležilo, jer me je nateralo da se suočim, iznenada i bolno, sa sukobom između svojih porodičnih iskustava i ideala koji je Crkva nazivala „biblijskom porodicom“.
Moj prvi veliki problem bio je upravo ta opsesija govorom o „biblijskoj porodici“. Kada čovek iskreno otvori Bibliju, ono što nalazi veoma se razlikuje od onoga što bi želeo da ga nauči priručnik iz pastoralne teologije. Primeri? Avram, patrijarh vere, nije se ustručavao da svoju ženu predstavi kao sestru da bi se spasao: „Reci, molim te, da si mi sestra, da bi mi bilo dobro zbog tebe i da bi duša moja ostala u životu zbog tebe“ (1. Mojsijeva 12:13). David, „čovek po Božjem srcu“, smislio je preljubu i ubistvo: „I vide sa krova ženu gde se kupa, a žena beše vrlo lepa“ (2. Samuilova 11:2). A ako nastavimo da čitamo, nailazimo na ljubomoru, rivalstva, izdaje, inceste, napuštanja i borbe za vlast. Biblija nam, zapravo, ne pokazuje porodični album idealnih modela, već razbijeno ogledalo ljudske prirode.
Istina je da sam ja dolazio iz porodica koje su mnogo više ličile na Shameless nego na porodične pobožnosti o kojima su sanjali moji profesori. Porodice mojih roditelja, u svakodnevici, bile su haotične, pune protivrečnosti, obeležene siromaštvom, tenzijama i emocijama. Ipak, za mene su one bile — i ostale — prave porodice, jer su bile stvarne, baš kao i one koje svi poznajemo u savremenom svetu.
Možda zato, kada sam godinama kasnije počeo da gledam seriju Shameless, nisam bio zgrožen — prepoznao sam se u njoj. Priča o porodici Galager u siromašnom kvartu Čikaga — odsutni roditelji, deca koja preživljavaju kako znaju, toksične ljubavi i stalna pobuna — previše liči na domove koje Crkva često bira da ne vidi. Šta učiniti kada Fiona, najstarija sestra, nosi na sebi teret odgajanja svih ostalih dok se bori sa sopstvenim emotivnim životom? Šta reći kada Lip, uz sav svoj talenat, tone u zavisnosti? Kako govoriti o veri kada Frenk, otac, oličava ono najbednije, a ipak ostaje deo porodice? Hrišćanska vera prečesto odlučuje da negira ili prećuti te stvarnosti, umesto da im priđe ozbiljno, stručno i sa razumevanjem iz različitih disciplina.
Moj drugi problem s tim kursom bio je lične prirode. Bio sam obraćenik. Nikada nisam imao „biblijsku porodicu“, pa čak ni hrišćansku. Zapravo, moji roditelji su se obratili tek kada sam ja već bio na pragu četrdesetih. Celog detinjstva i mladosti živeli smo bez pobožnih navika koje je kurs predstavljao kao neophodne. I tako sam sedeo na času, slušao o „porodičnom jutarnjem bogosluženju“, a mislio kako smo kod kuće jedva uspevali da doručkujemo zajedno bez rasprave.
S vremenom sam otkrio da su neki latinoamerički mislioci to već odavno jasno sagledali. Elza Tames nas podseća da „porodica nije apstraktan pojam ni kalup, već stvarnost prožeta odnosima moći, istorijskim ranama i traganjem za pravdom“¹. A Samuel Eskobar naglašava da „jevanđelje u Latinskoj Americi mora naučiti da razgovara sa razbijenim porodičnim stvarnostima, gde suština nije u formi, već u zajedništvu koje se postiže“².
Zato danas, kada se osvrnem unazad, ne mogu da se ne nasmejem s dozom cinizma. Kurs Hrišćanski dom želeo je da oponašamo modele koji nikada nisu postojali, dok me Shameless podseća da stvarni život više liči na haos nego na pobožni letak. Ali usred tog haosa, živeo je i Isus. Odrastao je u siromašnom domu, sa tenzijama u sopstvenoj porodici (Marko 3:21), u zabačenom selu, među rođacima kod kojih nije sve bilo u skladu. Dobra vest je da Carstvo Božje ne dolazi „savršenim porodicama“, već se utelovljuje u ranjenim domovima. Zato današnji pastoralni izazov nije da branimo ideal „biblijske porodice“ koja nikada nije postojala, već da naučimo da hodamo zajedno sa stvarnim porodicama — onakvima kakve i sami imamo: nesavršenim poput Galagerovih, protivrečnim kao Avram i David, i jednako potrebnim Božje milosti.
Reference:
¹ Elza Tames, Biblija potlačenih (San Hose: DEI, 1989), str. 77.
² Samuel Eskobar, Od marginalizacije do posvećenja (Buenos Ajres: Kairós, 1986), str. 143.