Razmišljanje povodom izjave GAFCON-a

Autor: Kristijan Vidal

 

Danas je GAFCON — taj blok koji sam sebe naziva čuvarom anglikanske ortodoksije — objavio grandiozno saopštenje u kojem proglašava da je „preuredio Anglikansku zajednicu“ pod svojim duhovnim vođstvom. Rečima svog predsednika, nadbiskupa Lorana Mbande, „stigla je budućnost za verne anglikance“, i, prema njemu, „GAFCON jeste Anglikanska zajednica“.¹

U potezu bez presedana, odbacili su tradicionalne instrumente jedinstva — nadbiskupa od Kenterberija, Lambetsku konferenciju, Anglikanski savet i Savet poglavara — proglasivši ih neuspelima i zamenivši ih sopstvenim „Savetom poglavara“. Mesijanskim tonom tvrde da ne napuštaju Zajednicu, već da je obnavljaju u njenom „izvornom“ obliku iz XIX veka, zasnovanom isključivo na reformisanim formularima i bukvalnom tumačenju Biblije.

 

Ono što bi moglo da zvuči kao duhovna obnova, međutim, više liči na crkveni raskol umotan u pobožnu retoriku. Jer, iza jezika doktrinarne čistote nazire se teološka oholost koja više podseća na fariseje nego na Isusa iz Jevanđelja. Otkad se zajedništvo meri po tome ko glasnije viče „ja sam Crkva“? Isus nije rekao: „po ovome će svi znati da ste moji učenici, ako imate ispravnu egzegezu“, već: „po ovome će svi znati da ste moji učenici, ako imate ljubav jedni prema drugima“ (Jn 13,35).² Razlika između te dve poruke je ogromna: jedna gradi zajednicu, druga podiže zidove.

 

Saopštenje GAFCON-a više miriše na institucionalni trijumf nego na evanđeosko obraćenje. Njihova tvrdnja da su oni „Zajednica“ deluje kao duhovna samoentronizacija. Pavle bi imao šta da kaže o tome: „Jer ako neko misli da je nešto, a nije ništa, sam sebe vara“ (Gal 6,3).³

U tome je suština problema: mešanje revnosti za istinu sa idolopoklonstvom sopstvenom sudu. Ono što predstavljaju kao vernost Pismu zapravo je apsolutizacija njihove sopstvene interpretacije. Kažu da vraćaju Bibliju u središte Zajednice, ali je pri tom pretvaraju u doktrinarnu barikadu — oruđe za isključivanje, a ne za pomirenje.

 

Evanđelje se, međutim, ne brani odvajanjem, već zagrljajem. „Starajte se da sačuvate jedinstvo Duha svezom mira“ (Ef 4,3),⁴ savetuje Pavle. Ali GAFCON, izgleda, bira suprotan put: podiže novu hijerarhiju u ime jedinstva, osniva novu instituciju u ime čistote i razbija Hristovo telo u ime vernosti. Istoričar Diermaid MakKaloč primetio je ironično da „svaki raskol počinje kao čin moralne čistote, a završava kao institucionalno samoobožavanje“.⁵ Rečenica savršeno pristaje. Nema ničeg opasnijeg od ponosa „čistih“, jer braneći istinu — često razapinju ljubav.

 

Paradoksalno, GAFCON se proglašava naslednikom Reformacije, ali zaboravlja samu njenu suštinu: poniznost pred Rečju i dijalog u zajednici. Ni Luter ni Krenmer nisu zamišljali Crkvu razbijenu na hiljadu parčadi samoproglašene čistote. Reformacija je nastala kao poziv na obraćenje srca, ne kao sredstvo za osnivanje mikrohrišćanstava moralne superiornosti. Kad se ortodoksija pretvori u projekat isključivanja, prestaje da bude ortodoksija i postaje rafinirana forma crkvenog narcizma.

 

Apostoli su se, takođe, suočavali sa snažnim teološkim sukobima — dovoljno je pročitati izveštaj o Saboru u Jerusalimu — ali njihov odgovor nije bio da se podele ili da pišu saopštenja, već da zajedno razlučuju (Dap 15,6–29).⁶

Prava anglikanska tradicija, od Hukera do samog Desmonda Tutua, uvek je shvatala da je jedinstvo dar Duha, a ne doktrinarnog trofeja. Zato, kad jedan deo tela izjavi da mu ostali više nisu potrebni, ne sledi čistota, već amputacija. A nijedno telo ne može preživeti osakaćeno.

 

Tragedija GAFCON-a nije u njihovoj ljubavi prema Bibliji — koja je iskrena — već u nedostatku poverenja u pomiriteljsku moć Evanđelja. Pomešali su vernost sa kontrolom, autoritet sa isključivošću, svetost sa odvajanjem. U pokušaju da „obnove“ Crkvu, sveli su je na njen sopstveni odjek: zajednicu bez zajedništva, telo bez srca. „Ako ljubavi nemam — ništa sam“ (1 Kor 13,2).⁷

 

Možda najtužnije u celoj priči nije sam raskol, već ton neupitne sigurnosti kojim ga predstavljaju. „Danas je ta budućnost stigla“, kažu, kao da im je Sveti Duh predao ključeve Carstva. Ali Carstvo pripada krotkima, ne onima koji se postavljaju za sudije nad drugima. Isus je jasno rekao: „Blago mirotvorcima, jer će se sinovima Božjim nazvati“ (Mt 5,9).⁸

Zato ono što danas treba anglikanskom svetu nije novo „preuređenje“, već duboko obraćenje: od ponosa ka poniznosti, od krutog dogmatizma ka ljubavi koja se utelovljuje, od sumnje ka praštanju.

 

GAFCON može nastaviti da sebe naziva „pravom Zajednicom“ ako to želi. Ali Hristu nisu potrebni novi zaštitni znaci ni doktrinarni slogani. Potrebni su mu samo učenici koji vole, razgovaraju i mire se. A to se, nažalost, ne proglašava s propovedaonice niti nameće sa paralelnog sabora. To se živi iz Evanđelja — u tihom, poniznom služenju.

Kad Crkva to zaboravi, nije važno koliko se „biblijskom“ smatra — već je izgubila svoju dušu.

 

 

Reference:

 

1. Laurent Mbanda, GAFCON Reorders the Anglican Communion, zvanično saopštenje, 16. oktobar 2025.

 

2. Jovan 13,35 (Biblija Jerusalimska).

 

3. Galatima 6,3 (DHB).

 

4. Efescima 4,3 (NVI).

 

5. Diarmaid MacCulloch, A History of Christianity (London: Penguin, 2009), 771.

 

6. Dela apostolska 15,6–29 (DHB).

 

7. Prva Korinćanima 13,2 (Reina-Valera 1960).

 

8. Matej 5,9 (NVI).