Prema Svetom Pismu, Bog je stvorio čoveka po svom obličju, što je osnova hrišćanske antropologije. U knjizi Postanje 2,7 piše: “Tada Gospod Bog stvori čoveka od praha zemljinog, i daše mu u nos dah života, i posta čovek duša živa.” Ovaj stih ne samo da ukazuje na Božiji akt stvaranja, već i na poseban status čoveka u stvorenom svetu. Čovek je stvoren na način koji ga čini sličnim Bogu, i to je tema koja je duboko ukorenjena u hrišćanskoj teologiji i filozofiji.

U vreme kada je pisano Postanje, izraz “slika” (grč. εἰκών, eikón) bio je često upotrebljavan da označi kip ili lik neke božanske figure. Tako je u paganskim religijama bilo običaja da se stvore statue koje su predstavljale bogove. Ipak, u biblijskom kontekstu ovaj pojam dobija dublje i teološki bogatje značenje. U ranohrišćanskim tekstovima, ova sintagma „po slici Božijoj“ značila je da je čovek stvoren da bude predstavnik Božije prirode i da nosi Božiji pečat u svom biću. Ovo ne podrazumeva fizičku sličnost, već duboku duhovnu i moralnu sličnost sa Tvorcem.

Biblijski koncept da je čovek stvoren po Božijoj slici i sličnosti podrazumeva različite aspekte. Neki teolozi smatraju da je to čovekova razumnost — čovek je sličan Bogu u sposobnosti razuma i inteligencije. Drugi ističu moralnu i duhovnu dimenziju čoveka, naglašavajući da čovekova svest o dobru i zlu, kao i sposobnost izbora, čini njegovu prirodu sličnom Božijoj. Treći, kao što su sv. Toma Akvinski i sv. Avgustin, naglašavaju da je čovekova sposobnost da upravlja svetom, odnosno njegova funkcionalna sličnost sa Bogom, jedan od ključnih aspekata ove slike.

Odnosi čoveka: Prema Bogu, prirodi i društvu

U tumačenju ove božanske slike, mogu se razlikovati tri ključna odnosa čoveka: prema Bogu, prema prirodi i prema društvu. Sv. Jovan Zlatousti naglašava da čovek nije stvoren kao bespomoćno biće, već kao ontitet koji ima sposobnost da uspostavi dubok odnos sa Bogom. U svom komentaru na Postanje, on ističe da je religija ugrađena u samu prirodu čoveka i da je to osnovni aspekt njegove suštine. Za hrišćanske teologe, religija nije nešto što se kasnije dodaje čoveku, već nešto što je u njemu od samog početka: “Jer čovek je, po prirodi, stvoren da bude u zajednici sa Bogom.”

Drugi važan aspekt je čovekov odnos prema prirodi. Bog je čoveku dao vlast nad zemljom, ali ova vlast nije označavala prava bez odgovornosti. Čovek je pozvan da upravlja svetom ne kao vladalac, već kao saradnik Božiji. Bog je čoveku poverio da upravlja, ali ne da vlada prirodom iz svoje samovolje. U ovoj koncepciji, čovekova odgovornost je da prirodne resurse koristi na način koji će biti u skladu sa Božijom voljom. Jedan od najvažnijih aspekata ovog upravljanja, kako kaže sv. Avgustin, je da “čovek ne treba da služi prirodi, već da je postavi pod svoju vlast”.

Treći odnos koji je duboko povezan sa slikom Božijom u čoveku je moralni i društveni odnos. Čovek nije stvoren da živi u izolaciji, već kao deo zajednice. Za hrišćanske teologe, moral nije samo sredstvo za održavanje ljudske zajednice, već način na koji čovek izražava svoj odnos sa Bogom. U tom smislu, ljubav prema drugima i služba u zajednici postaju važan izraz Božije slike u ljudskoj prirodi.

Pogled na prvog čoveka i ljudsku prirodu

U knjizi Postanje, prvi čovek, Adam, predstavlja savršeni oblik čovečanstva: svestan, razuman i duhovno upućen. On je sposoban da razlikuje život i smrt, realnost i fantaziju, dobro i zlo. Sv. Avgustin kaže: „Čovek je stvoren da bude u savršenom odnos unutar sebe, sa Bogom i svetom oko sebe. On je bio samosvestan, znao je svoj identitet i svoje mesto u Božijem planu.” Ova svest, koja čoveka čini sposobnim za apstraktno razmišljanje, moralne procene i odluke, istovremeno mu omogućava da bude odgovorno i svesno biće, pozvano da sarađuje sa Bogom u delu stvaranja.

Time, kao što primećuje sv. Toma Akvinski, ljudska sposobnost da razume i razlikuje te kategorije stvara duboku vezu između čoveka i Boga, koji je izvor svih ovih sposobnosti. Adam je, prema hrišćanskom shvatanju, bio prvi čovek koji je na sebi nosio “sliku Božiju”, što znači da je bio pozvan da živi u skladu sa Božijim planom i da se od njega uči životu u zajednici, odgovornosti i ljubavi.

Zaključak

Tema stvaranja čoveka po Božijoj slici duboko je teološki i filosofski značajna. Ljudska priroda, sa svim svojim sposobnostima za razum, moral, duhovnost i upravljanje svetom, pozvana je da živi u skladu sa Božijim planom. Ova “slika Božija” nije samo teološki koncept, već osnovni princip koji objašnjava ljudski poziv u svetu. Čovek je stvoren da bude svestan sebe i svog odnosa prema Bogu, prirodi i društvu, što čini centralni deo njegovog života i života uopšte.