Filipljanima 1,1-11.
Dž.R.R. Tolkin, poznati autor “Gospodara prstenova”, napisao je pismo svom sinu Kristoferu, u kojem se priseća svog duga prema C.S. Luisu. U tom pismu, on piše: “Neplaćeni dug koji imam prema Luisu nije bio savet kakvog obično shvatamo, već iskreno ohrabrenje. On je dugo bio moj jedini slušalac i samo sam od njega dobio ideju da bi moj rad mogao postati nešto više od hobija.”
Ovaj rad o kojem Tolkin govori predstavlja jednu od najvećih avanturističkih priča ikada napisanih – “Gospodara prstenova”. Tolkin je ovu priču pisao za svoju decu, kako bi im je čitao uveče. On kaže: “Imam neplaćeni dug prema Luisu, ne kao savet, već kao iskreno ohrabrenje.”
Danas ćemo razmotriti jedno pismo koje je apostol Pavle napisao kao poslednje svoje pismo crkvi – Pismo Filipljanima, koje je napisano dok je bio u zatvoru u Rimu. Ovo je klasično pismo koje je usmereno na ohrabrenje. Pavle je napisao i pismo mladom čoveku, Timoteju, ali ovo pismo crkvi posvećeno je isključivo ohrabrenju. Kada budete čitali ovo pismo, sigurno ćete primetiti ovu snažnu nit ohrabrenja koja ga provlači.
Pismo počinje molitvom. Prvo, Pavle pozdravlja Filipljane: “Pavle i Timotije, sluge Hrista Isusa, sa svima svetima u Hristu Isusu koji su u Filipima, sa episkopima i đakonima: milost vam i mir od Boga Oca našeg i Gospoda Isusa Hrista.” A onda dolazi molitva koja počinje zahvalnošću: “Zahvaljujem Bogu svom svaki put kad se setim vas, stalno se moleći za vas sa radošću.” Pavle počinje sa zahvalnošću za ove ljude i onda nastavlja moleći se za njih.
Pitanje za vas: ako vaša deca dođu kući ili ako sedite za porodičnom trpezom i neko od članova porodice, možda tata, mama, deda ili baba, kaže: “Hoću li se pomoliti za vas?” Pažljivo poslušajte molitvu, jer ona često otkriva ono što je na srcu osobe koja se moli.
Pavle, sa svoje strane, počinje molitvu zahvalnošću: “Zahvaljujem Bogu svom svaki put kad se setim vas, stalno se moleći za vas sa radošću u svakoj mojoj molitvi za sve vas zbog vašeg učestvovanja u Evanđelju od prvog dana pa do sada.”
Pavle se seća kada je prvi put posetio Evropu, i tada je osnovao ovu crkvu. Prvi konvertit je bila žena po imenu Lidija, a verovatno je i zatvorski čuvar koji je čuvao Pavla bio drugi koji je prihvatio veru. Tu crkvu je voleo i ona je volela njega. Kada je Pavle bio u zatvoru, Filipljani su poslali Epafrodita da se brine o njemu jer zatvorenici nisu imali nikoga osim onih koji su im donosili hranu.
“Zahvaljujem Bogu za vaše učestvovanje u Evanđelju od prvog dana do sada, i siguran sam da će onaj koji je započeo dobar posao među vama dovršiti ga do dana Hrista Isusa.”
“Jer mi ste mi u srcu.” Naravno, postoje različiti prevodi ove rečenice, ali suština je da je Pavle veoma vezan za ovu crkvu. On kaže da je siguran da će Bog, koji je započeo dobro delo u njima, nastaviti da ga dovršava.
Dalje, on nastavlja sa molitvom i dodaje: “Bog mi je svedok kako čeznem za svima vama sa saosećanjem Hristovim.” Ovde koristi reč “saosećanje”, koja je često povezana sa ljubavlju.
Pavlova molitva nije samo molitva zahvalnosti, već i molitva za posredovanje. On se moli da njihova ljubav raste, da se razvija sa znanjem i punim uvidom, te da budu sposobni da odrede šta je najbolje, kako bi na kraju bili čisti i bez mane, noseći plod pravednosti. Ova molitva odražava hrišćanski karakter, gde ljubav i pravednost izlivaju plodove koji će proslaviti Boga.
Takođe, Pavle se moli da njihovo razmišljanje bude jasno i mudro. On koristi tri reči da izrazi dublje razmišljanje: gnozis (znanje), aistezis (duboko razumevanje) i diafero (zdrav razum). Ove reči ukazuju na sveobuhvatno razumevanje i razlikovanje, kao i sposobnost donošenja mudrih odluka.
Na kraju, najvažnija poruka Pavlove molitve je da se setimo da je Bog, koji je započeo dobro delo u našim životima, takođe tu da ga završi. Bez obzira na put koji pred nama, znajmo da nije samo karta ono što nam je potrebno, već i vodič, a taj vodič je sam Isus Hristos.