U ovim danima primećujemo veliki nedostatak brige mnogih ljudi u pohađanju crkve, gde je svima nama dužnost da služimo Bogu, našem nebeskom Ocu. Mnogi se u crkvi ponašaju neprilično i sa nepoštovanjem, što nas poziva na razmišljanje o Božjem gnevu i pravednoj kazni za naše grehe. Da bismo oslobodili svoje savesti i izbegli zajedničke opasnosti, važno je da razmotrimo šta Sveto Pismo kaže o ovoj temi, jer je to od velike važnosti za sve nas.
Iako Božija veličanstvenost nadmašuje sve što je stvoreno i nije ograničena na hramove koje je čovek sagradio, to ne znači da hramovi nisu značajni. Kao što prorok Isaija ističe, “nebo i nebesa ne mogu sadržati Boga” (Is 66,1), a isto potvrđuje apostol Pavle (Dela 17,24). Čak i car Solomon, koji je izgradio veličanstveni hram, priznaje da nijedno ljudsko delo ne može obuhvatiti Božiju prisutnost (1. Kraljevima 8,27).
Međutim, istinska prebivališta Boga su tela i umovi vernika, kako nas uči Sveto Pismo, naročito apostol Pavle u Prvoj poslanici Korinćanima: “Ne znate li da ste vi hram Božiji i da Duh Božiji prebiva u vama?” (1. Korinćanima 3,16). Naši telesni hramovi treba da budu poštovani i upotrebljeni za slavu Božiju, jer su, kako piše apostol Pavle, “tela vaša hram Duha Svetoga” (1. Korinćanima 6,19). Isus nas podseća da prava pobožnost nije vezana za fizička mesta, već da je obožavanje Boga u duhu i istini, bez obzira na prostor, istinsko klanjanje (Jovan 4,23-24).
Ipak, iako je pravi hram Boga u našim telima i umovima, materijalna crkva i hramovi i dalje imaju posebnu ulogu kao mesta gde se okuplja Božji narod. U Starom i Novom zavetu, crkva je prostorija gde vernici dolaze da čuju Božiju svetu reč, prizivaju Njegovo ime, zahvaljuju Mu i slave Njegove svete tajne. Ova zajednička služba predstavlja istinsko obožavanje Boga koje se sastoji u iskrenom izvršavanju Njegovih zapovesti i obavljanju svetih obreda.
Crkva ili hram su nazivani “domom Gospodnjim” zbog posebne uloge koju imaju u službi Božijoj, i prisutnosti nebeske blagodati koja se manifestuje kroz Božiju reč. Prema Božjoj volji, vernici su obavezni da se okupljaju u crkvi, osim ako ih ne sprečava bolest ili neki neodložni razlog. Svi koji dolaze u Božji hram treba da se ponašaju s mirom i poštovanjem, ispunjavajući svoju dužnost prema Svemogućem Bogu u zajednici svetih.
Prvo, na osnovu Svetog Pisma, tvrdim da se crkva naziva Božjom kućom i hramom Gospodnjim, kako je zapisano u Jevanđelju po Jovanu (2,16). Hristos, naš Spasitelj, upozorava: “Ne pravite od očeve kuće kuću trgovine” (Jovan 2,16), naglašavajući svetost Božje kuće. Prorok David u Psalmu 5,7 kaže: “Ući ću u tvoju kuću, pokloniću se tvom svetom hramu, u tvom strahu.” Mnogi drugi stihovi u Svetom Pismu ističu značaj hrama kao Božje kuće, mesta gde se treba prizivati ime Gospodnje i gde treba obavljati molitvu i obrede.
Crkva nije samo prostor za privatnu molitvu, već je i mesto za zajedničku i javnu molitvu, gde se zahvaljuje Gospodu za Njegove blagodati i gde se obavljaju svete tajne. Kako piše u Jevanđelju po Luki, apostoli su, nakon Hristovog uspenja, svakodnevno boravili u hramu hvaleći Boga (Luka 24,53). U Dela apostolska, Petar i Jovan su išli u hram u čas molitve (Dela 3,1), a Sveti Pavle je bio uznesen u duhu dok je bio u hramu (Dela 22,17).
Crkva je prostor u kojem se čita i uči živa reč Božja, i vernici su dužni da dolaze u nju s revnošću i pobožnošću. Apostol Pavle i njegovi saradnici su propovedali u sinagogama i hramovima, kako bi narod čuo Božju reč (Dela 13,14-16; Dela 17,1-2).
Naša nemarnost u dolasku u Gospodnju kuću ne treba da bude opravdanje, već izazov da promenimo svoje navike. Ako smo nesvesni velike vrednosti Božje službe, treba da se zapitamo: da li smo uporedivi sa Jevrejima koji su sa velikim žarom dolazili u hram, ponekad pređući velike razdaljine, ili smo postali ravnodušni prema njemu?
Nažalost, mnogi danas ne pokazuju istu marljivost kao ljudi u staro vreme. Zato je potrebno da se trudimo da ispravimo našu nemarnost i lenjost i da dolazimo u hram s poštovanjem i radošću, služimo Gospodu u zajednici. Bog nam obećava blagoslove ako se održimo u ovom životu i u večnosti.
U zaključku, crkva je Božji dom, mesto gde se slavi i služi Gospodu. Molimo se da naš odnos prema hramu bude ispravan i pun poštovanja, jer samo tako možemo biti istinski pobožni i ugodni Bogu. Neka je slava i čast Gospodu, sada i uvek. Amin.
DRUGI DEO HOMILIJE O CRKVI
U prvom delu ove propovedi, pokazano je Božjom rečju da je hram, ili crkva, kuća Gospodnja, jer se tamo vrši služba Gospodnja (učenje i slušanje njegove svete reči, pozivanje na njegovo sveto ime, zahvalnost za njegove velike i neumorne blagodati, kao i pravedno vršenje sakramenata). Takođe je istaknuto da svi pobožni hrišćani treba da sa marljivošću dolaze u Gospodnju kuću u određena vremena, kako bi ga tamo služili i slavili, jer je On najvredniji, a mi najviše obavezani.
Sada, u ovom drugom delu propovedi, razmatraćemo kako se, uz pomoć Božje reči, pokazuje sa kakvim poštovanjem, tišinom i ćutanjem treba da se ponašaju oni koji dolaze u Gospodnju kuću.
Kako nam se pokazuje u Svetom pismu, Jevreji su u starom zakonu imali veliko poštovanje prema svom hramu, što se može videti na više mesta. U dvadesetom šestom poglavlju Jevanđelja po Mateju, postavljaju teret Spasitelju Hristu pred svetovnim sudom kao stvar vrednu smrti, optužujući ga da je rekao da može uništiti hram Božji i za tri dana ponovo ga sagraditi, što je bilo shvaćeno kao velika uvreda prema častima hrama. U dvadesetom prvom poglavlju Dela apostolskih, kada su Jevreji našli Pavla u hramu, optužuju ga da je oskranio sveto mesto dovodeći neznabošce u hram. Tako se smatralo da je uvreda govoriti protiv hrama Božjeg kao i protiv zakona Božjeg. U istom poglavlju, Tertul, lagajući, optužuje Pavla da je oskranio hram Božji.
U dvadesetom osmom poglavlju Mateja, vrhovni sveštenici ne dozvoljavaju da se sredstva, koja su bila u hramskoj riznici, koriste za nečiste svrhe (Mat. 27.6), pokazujući da nisu podnosili da bilo šta nečisto uđe u hram Božji.
Sveti Pavle u 2. Korinćanima 6.14-16 upozorava da nije moguće da pravednost i nepravednost budu u zajednici, kao ni svetlo i tama, te da se u hramu Božjem ne sme biti ničega što je nečisto, posebno idola. Svoje upozorenje izvodi iz primera materijalnog hrama, ukazujući na neophodnost da se poštovanje prema Bogu i njegovom hramu uvek održava.
Jevreji su, istina, često imali sklonost ka suvišnom poštovanju hrama, kao što se vidi iz njihovih reči: „Hram Gospodnji, hram Gospodnji“ (Jeremija 7.4), što je bilo sujeverno. Međutim, Bog je, kroz proroka Jeremiju, osudio njihovu praznu religioznost i pozvao na istinsko poštovanje.
U knjizi Jevrejima 5.1-2, upozorava se da treba pažljivo ući u Božji hram, jer je poštovanje i poslušnost važnije od žrtve, jer Bog je na nebu, a mi na zemlji. Prema tome, naše reči u hramu treba da budu retke i sa velikim poštovanjem.
Sveti Pavle, takođe, u 1. Korinćanima 11.22, ukazuje na neophodnost poštovanja svetih tajni u hramu, osuđujući sve koji ih nepošteno vrše. Isto tako, on upozorava da ne treba dolaziti u hram da bi se brzo govorilo ili razmatralo neprimerne stvari, već sa tihom i poštovanom molitvom.
Hristos je, po svom primeru, pokazivao ogromno poštovanje prema hramu Božjem, iako je bio najkrotkiji i najuljudniji Spasitelj, on nije mogao da ostane ravnodušan kada je vidio hram u neredu. On je izgonio prodavce i preokrenuo njihove stolove, jer je hram Božji trebalo da bude mesto molitve, a ne trgovine.
Na kraju, naš Spasitelj nije mogao biti nađen nigde osim u hramu, gde se vršila Božja služba, što nam pokazuje da je duhovno kraljevstvo Božje najbolje upoznato upravo u hramu. I u ranoj crkvi, izuzetno je bilo važno da se svi koji su počinili veliki greh pokaju javnim pokajanjem, pre nego što su mogli ponovo učestvovati u svetoj službi.
Ako želimo da izbegnemo Božje kazne i zadržimo svoje mesto u Božjem večnom hramu, moramo se ponašati sa poštovanjem, dolaziti sa molitvenim i poštovanim srcem i s poštovanjem izvršavati svete tajne u Božjem domu.
Time ćemo osigurati svoje spasenje i večni boravak u Božjem carstvu, gde ćemo s njim slaviti njegovo sveto ime i živeti u zajednici svetih. Amin.