NEGDE na početku Otkrivenja Jovanovog nalazi se izuzetan odlomak u kome se naš Gospod Isus direktno obraća istaknutim crkvama prvoga veka. On svaku od njih sedam pozdravlja ‘tapšanjem po ramenu’, odnosno pohvalom za dobro obavljen posao. Tada prelazi na stvar i kaže im šta treba da poboljšaju.

‘Znam tvoja dela i tvoj trud i tvoju strpljivost, i da ne možeš da snosiš zle ljude, i iskušao si one koji govore da su apostoli, a nisu, i našao si da su lažljivci; i imaš strpljivosti, i podneo si za moje ime, i nisi sustao. Ali imam nešto protiv tebe: što si ostavio svoju prvu ljubav. Sečaj se, dakle odakle si pao i pokaj se i čini prva svoja dela, inače ću ti doći i ukloniti tvoj svećnjak s njegovog mesta ako se ne pokaješ.’ (Otkrivenje 2,2-5).

Gospod kaže: služili ste me dobro. Bili ste izdržljivi. Strpljivo ste podnosili patnju radi mene. Dobro ste to uradili. To su sve divna dostignua. Ali moram vam reći nešto što me veoma uznemirava. Mislim na vašu ljubav prema meni i na vašu međusobnu ljubav. Vaša ljubav više nije kao nekada. Ostavili ste je z asobom. Zar se ne sećate kako je pre bilo? Zar se ne sećate vremena kada su vaša srca plamtela od ljubavi prema meni, i kakos e ta ljubav prelivala u vaše međusobne odnose? O, kako ste samo pali sa tih visina. Ali imam dobru vest: možete popraviti stvari i učiniti da budu kao nekada.’

Vrati se kući. To je poruka. Ostavili su svoju prvu ljubav, što predstavlja čin njihove volje.  Mi ne ‘gubimo’ ljubav prema supružniku, prijatelju ili prema Isusu. Mi jednsotavno odlazimo od nje. Ako kažemo da smo nešto izgubili, to onda zvuči kao da je u pitanjeu neki nesrećan slučaj za koji niko nije kriv – kao kada se kaže da smo izgubili ključeve od kola. Ali mi smo odgovorni da čuvamo tu ljubav koju je Bog izlio na nas. Mi smot i koji moramo da je držimo i nikada ne ispuštamo. Pa ipak, Efesci to nisu učinili. Ostavili su svoju prvu ljubav i Bog ih sada, isto kao i nas, poziva da se vrate kući.

U petom stihu Isus otkriva stazu koja vodi natrag do doma, do mesta koje nikada nije ni trebalo da napuštamo. Moramo da preduzmemo sledeće korake: moramo da se setimo, pokajemo i ponovo da počnemo. 

Sećanje: podrazumeva rad uma. Ako su nam se srca ohladila, moramo se  osloniti na um. Možemo da prestanemo da osećamo, ali nikada ne možemo da prestanemo da mislimo.  Zato je um najbolje mesto gde ponovo može da se raspali žar koji će ugrejati naša srca. Podsećanje uma vodi nas do žalosti srca. Kada u potpunosti shvaitmo tu istinu, bićemo podstaknuti da se pkajemo. Sada se žiža našeg interesovanja sa nas pomera na Boga. I konačno, počinjemo da radimo ono što je najvažnije. Najjednostavnije rečeno, staza koja nas vodi natrag prvoj ljubavi izgleda ovako: mislimo, osećamo, menjamo se, radimo – sećanje, žalost, pokajanje, ponovni početak. Šta koristimo: um, srce, dušu, snagu – sve ono što čini naše biće – da bismo se vratili u njegovo prisustvo. Bog želi naše sve, kako bimo mi mogli u potpunosti da iskusimo sve njegovo. Nije slučajno što je Isus rekao da je najveća zapovest: ‘Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom mišlju svojom i svom snagom svojom’ (Marko 12,30). Takođe, Isus nas uči da druga zapovest prirodno proističe iz prve: ‘Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe’ (stih 31). Da, ljubav prema drugim aposledica je ljubavi prema Bogu. Nemoguće je voleti Gospoda svim umom, srcem, dušom i snagom, a da se ta ljubav ne preliva na druge ljude – na tvoje susede, na supružika i decu, roditelje, babe i dede, tetke, ujake i ostalu rodbinu. Isto važi i za obrnut slučaj: kada izgubiš radost u Bogu, prestaćeš da osećaš i radost za ljude.

Kako danas stojiš sa tim? Da li su tvoji odnosi sa ljudim akoji su ti važni ispunjeni ljubavlju? Ako imaš problema sa odnosima unutar porodice, na radnom mestu ili sa prijateljima, prvo što bi trebalo da proveriš je kakav je tvoj odnos sa Bogom.

Razlog tome je što mi volimo Boga (ili odlazimo od njega) svakim delom našeg bića, umom, srcem, dušom i snagom. Kada je Isus u gornjoj sobi učenicima nasamo objašnjavao najvitnije stvari, on je to nazvao ostajanjem u njemu. ‘Kao što loza ne može da donosi rod sama od sebe, ako ne ostane na čokotu, tako ne možete ni vi, ako ne ostanete u meni.’ (Jovan 15,4)

Ovo je najdublje značenje izraza ‘ostajanja u prvoj ljubavi.’ Ako svakim delom svoga bića ostaješ u njemu, onda zavisiš od njega isto onoliko koliko grana zavisi od drveta ili loza od čokota. Ako ostaješ u njemu, postaješ sve zdraviji i počinješ da donosiš plodove. Tvoji odnosi sa drugima postaju bogatiji. Počinješ bolje da radiš. Ljudi oko tebe otkrivaju Gospoda jer vide njegovo prisustvo u tebi. Kada ponovo osetimo prvu ljubav prema Bogu, dolazi do probuđenja.

Obraćajući se Efescima, Isus spominje još nešto: kada obnovimo prvu ljubav, primićemo nagradu (Otkrivenje 2,7).  Božijom milošću naša posvećenost će se ponovo razgoreti i postati snažan plamen. Ljudi oko nas će nam se približiti kako bi ugrejali svoja srca i ruke na vatri naše obnovljene prve ljubavi.  Čovek se rađa radi Carstva Boga ljubavi.

U ime Boga koji je ljubav. Amin.