(Matej 5:43–48)

Braćo i sestre,

Mnogo je lakše voleti one koji nas vole. Prirodno je biti dobar prema prijateljima, porodici i ljudima koji dele naše stavove. Ali Isus nas danas poziva dalje od prirodnog, dalje od očekivanog, dalje od granica koje sami postavljamo.

„Ljubite svoje neprijatelje i molite se za one koji vas progone.“

Ove reči nisu poziv na pasivnost pred nepravdom, niti zahtev da prihvatamo zlo. One su poziv da odbijemo da mržnja određuje ko smo. Jer kada uzvraćamo mržnjom na mržnju, postajemo slični onome protiv čega se borimo. Kada uzvraćamo prezirom na prezir, samo produžavamo lanac bola.

Isus otkriva Boga koji ne deli ljude na vredne i nevredne ljubavi. Sunce izlazi nad dobrima i zlima. Kiša pada na pravedne i nepravedne. Božja dobrota ne poznaje granice koje ljudi crtaju.

Koliko smo puta nekoga otpisali zbog njegovog porekla, vere, političkog opredeljenja, životnog puta ili grešaka iz prošlosti? Koliko smo puta odlučili da neko ne zaslužuje naše razumevanje?

A Bog ne prestaje da traži čoveka čak ni onda kada ga čovek odbacuje.

Ljubiti neprijatelja ne znači slagati se s njim. To znači videti u njemu ljudsko biće. To znači verovati da niko nije sveden na svoju najgoru odluku, da niko nije zauvek zarobljen u svojoj grešci i da je promena uvek moguća.

Svet nas uči da ljude delimo na „nas“ i „njih“. Isus ruši tu podelu. On nas poziva da gradimo mostove tamo gde drugi podižu zidove. Da tražimo pomirenje tamo gde se očekuje osveta. Da čuvamo dostojanstvo drugoga čak i kada se ne slažemo s njim.

To nije slabost. To je hrabrost.

Mržnja dolazi spontano. Ljubav je izbor.

Osveta je instinkt. Milost je odluka.

Isključivanje je lako. Prihvatanje zahteva snagu.

Zato Isus kaže: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ To nije poziv na bezgrešnost, već na potpunost ljubavi. Na ljubav koja ne bira kome će biti pružena. Na srce koje je dovoljno veliko da u njemu ima mesta i za prijatelja i za stranca.

Kada ljubimo samo one koji nas ljube, ne menjamo svet. Kada pružimo ruku onome od koga se udaljavamo, tada postajemo saradnici Božje budućnosti.

Jer Carstvo Božje počinje tamo gde prestaje podela između „mojih“ i „tuđih“, a počinje prepoznavanje da smo svi deca istog Boga.

Amin.