Postoje pitanja koja ne traže tačan odgovor, nego istinit odgovor.

Kada Isus pita učenike šta narod govori o Njemu, oni lako odgovaraju. Uvek je lakše govoriti u ime drugih. Ali onda dolazi pitanje koje se ne može izbeći:

„A vi, šta kažete ko sam ja?“

Odjednom više nije važno šta se čulo, šta je naučeno, šta je prihvaćeno. Ostaje samo susret.

Svako vreme stvara svoju sliku Boga. Ponekad želimo Boga koji će nam dati sigurnost. Ponekad Boga koji će potvrditi da smo u pravu. Ponekad Boga koji će biti dovoljno snažan da ukloni sve što nas plaši.

Ali Isus, odmah posle Petrovog ispovedanja, počinje da govori o odbačenosti, stradanju i predanju.

Kao da nas podseća da Božija ljubav ne dolazi uvek u obliku pobede koju bismo mi izabrali.

I tu se nešto u nama opire.

Jer lakše je slediti slavu nego ranjivost. Lakše je verovati u silu nego u ljubav koja ostaje verna i onda kada nije priznata.

Kada Isus govori o odricanju od sebe i nošenju krsta, možda nas ne poziva da budemo manji ljudi. Možda nas poziva da otpustimo ono u nama što mora stalno da dokazuje, kontroliše i pobeđuje.

Možda krst nije poziv na patnju.

Možda je poziv da ostanemo verni ljubavi čak i onda kada bi bilo lakše zatvoriti srce.

I onda dolaze reči koje zvuče kao paradoks:

„Jer ko hoće život svoj da sačuva, izgubiće ga; a ko izgubi život svoj mene radi, taj će ga sačuvati.“

Možda se život ne gubi onda kada volimo.

Možda se gubi onda kada se toliko štitimo da više ne umemo da se darujemo.

I zato pitanje ovog odlomka nije samo ko je Hristos.

Pitanje je:

Ko postajem ja dok idem za Njim?