Pre nego što se naš Gospod i Spasitelj Isus Hristos vazneo na nebo, svojim svetim apostolima ostavio je poslednju i sveobuhvatnu zapovest:

„Idite dakle i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, i učeći ih da drže sve što sam vam zapovedio.“ (Mt 28, 19–20)

Vredi se pažljivije zamisliti nad ovim Hristovim rečima. Naime, u njima ne nalazimo samo jednu zapovest, već dva međusobno povezana, ali ipak različita naloga. Prvi je da idemo i propovedamo Jevanđelje onima koji ga još nisu upoznali; drugi je da one koji su poverovali krstimo i poučavamo životu u Hristu.

Najpre, Gospod zapoveda da idemo. To podrazumeva izlazak iz naših ustaljenih okvira i donošenje Radosne vesti ljudima tamo gde oni žive. Danas širom zemlje niču nova stambena naselja i zajednice, te je neophodno da Crkva bude prisutna među ljudima od samog početka njihovog doseljavanja, a ne tek kada se potpuno uklope u novu sredinu, steknu prijatelje i uspostave svoje društvene veze. Predugo smo se zadovoljavali pretpostavkom da će novopridošli sami pronaći put do naših hramova i parohija. Iskustvo nas, međutim, uči da se to retko događa. Zato je potrebno da mi prvi načinimo korak i izađemo u susret ljudima kojima je potrebna blagovest o spasenju u Hristu.

Način na koji ćemo ostvariti ovaj poziv zavisi od okolnosti u kojima se nalazimo. Veće parohije sa više saradnika lakše će organizovati takvu misiju, dok će u manjim sredinama taj zadatak često pasti na samog sveštenika, koji je već svojim rukopoloženjem prihvatio odgovornost da propoveda Jevanđelje i brine o spasenju poverenog mu naroda. Nekada se kao izgovor za neposete navodilo da ljudi nisu kod kuće, ali taj argument danas sve više gubi na snazi, jer mnogi rade od kuće, a svakodnevne potrebe zadovoljavaju putem dostave na kućnu adresu.

Sticanje novih učenika za Hrista predstavlja prvi korak u ispunjavanju Gospodnje zapovesti. U desetoj glavi Jevanđelja po Luki vidimo da Gospod šalje sedamdesetoricu učenika po dvojicu. Razumno je pretpostaviti da ih je tako slao kako bi se međusobno podržavali, zajedno molili i hrabrili jedan drugoga u trenucima iskušenja i teškoća. Međutim, Hristos je isto tako znao da će Njegova poruka morati da dopre do ljudi različitih jezika, kultura i životnih okolnosti.

I sama Hristova misija među ljudima pokazuje da se propovedanje Jevanđelja odvija u etapama. Najpre je potrebno uspostaviti prvi kontakt. U pojedinim sredinama to može biti kroz razgovor ili podelu kratkih jevanđelskih brošura koje jednostavnim jezikom predstavljaju ko je Isus Hristos i kako On odgovara na čovekovu potrebu za oproštajem grehova i novim životom. Takav susret treba da bude poziv ljudima da razmisle o onome što su čuli i da se obrate Crkvi ukoliko žele da saznaju više.

U drugim sredinama, naročito tamo gde ljudi nisu skloni čitanju ili gde je društvena povezanost slabija, lični susret ostaje nezamenljiv. Ne postoji delotvornija alternativa od neposrednog razgovora, upoznavanja ljudi sa Hristom i Njegovim spasenjem, te poziva da nastave put upoznavanja vere i crkvenog života.

Naravno, svako takvo misionarsko delo mora biti utemeljeno na molitvi. Pre nego što započnemo bilo kakvu aktivnost, potrebno je da tražimo Gospodnje vođstvo i blagoslov, a zatim da tokom celog rada istrajno prizivamo Njegovu pomoć. Gde Bog dotakne ljudska srca, potrebno je obezbediti i prikladno mesto okupljanja, kako bi se početno interesovanje razvilo u živu veru i kako bi prvi deo Gospodnje zapovesti bio ispunjen.

Međutim, tu se misija Crkve ne završava. Drugi deo Hristovog naloga jeste da se oni koji su poverovali krste i poučavaju. Sveto Krštenje predstavlja spoljašnji i vidljivi znak istinske vere, ali i sveto Tajinstvo kroz koje čovek ulazi u zajednicu Crkve. Ono je istovremeno svedočanstvo vere koje može snažno dotaći srca članova porodice, prijatelja i svih koji prisustvuju tom događaju.

Nakon krštenja, novi vernici treba da budu uvedeni u život crkvene zajednice, gde će kroz bogosluženje, molitvu, pouku i zajedništvo rasti u veri. Tada nastupa jednako važan zadatak poučavanja o Gospodu Isusu Hristu, Njegovoj svetoj Reči i načinu života na koji nas On poziva.

Predugo smo se zadovoljavali time da propovedanje obraćenja ograničimo isključivo na redovan bogoslužbeni život Crkve. Potrebno je da se setimo iskustva rane Crkve, u kojoj su postojale posebne pouke za oglašene pre njihovog punog uključivanja u liturgijski život zajednice. Razlikovanje između propovedanja Jevanđelja onima koji su još izvan Crkve i poučavanja onih koji su već postali njeni članovi od suštinskog je značaja za pravilno ispunjavanje Hristove zapovesti. U suprotnom postoji opasnost da poruka namenjena neobraćenima postane nejasna i nedovoljno snažna, dok pouka namenjena vernicima postane suviše pojednostavljena i nedovoljna za njihov duhovni rast.

Zato ne smemo mešati ova dva jevanđelska naloga. Crkva je pozvana da najpre ide i propoveda, a zatim da krštava i poučava. Tek kada oba ova zadatka izvršavamo savesno i u njihovom prirodnom poretku, možemo reći da u potpunosti odgovaramo na veliku misijsku zapovest koju je Gospod poverio svojoj Crkvi.