„Jer kao što je telo jedno, a ima mnoge udove, i svi udovi tela, premda su mnogi, jedno su telo, tako je i Hristos.“
(1. Korinćanima 12,12)

Sinodalni put predstavlja zajednički hod celokupne Crkve – episkopa, prezvitera, đakona i vernika laika. To nije samo način upravljanja crkvenom zajednicom, već izraz zajedničke odgovornosti svih krštenih za život, misiju i svedočenje Crkve.

Reč sinod potiče od grčke reči synodos i znači „zajednički put“ ili „zajednički hod“. Od samih početaka hrišćanstva važne odluke nisu donosili pojedinci samostalno, već su se episkopi, sveštenstvo i vernici okupljali u molitvi, razgovoru i zajedničkom rasuđivanju, tražeći vođstvo Svetoga Duha.

Crkva je zajednica Hristovog naroda

Crkva nije privatna ustanova niti pripada jednom čoveku. Ona pripada Gospodu Isusu Hristu, koji je njen jedini Poglavar.

U Episkopalnoj anglikanskoj zajednici episkop ima posebnu odgovornost da čuva apostolsku veru, jedinstvo Crkve, liturgijski život i kanonski poredak. Prezviteri i đakoni služe narodu Božjem propovedanjem Jevanđelja, vršenjem svetih tajni i pastirskom brigom.

Istovremeno, i vernici laici imaju svoje mesto i svoju odgovornost. Kroz svoje darove, znanje, iskustvo i služenje aktivno učestvuju u životu Crkve. Sinodalni način života podseća nas da niko nije samo posmatrač, već da svaki član Hristovog tela doprinosi izgradnji crkvene zajednice.

Sinodalnost u anglikanskoj tradiciji

Anglikanska tradicija vekovima neguje episkopalno uređenje povezano sa sinodalnim načinom odlučivanja. Episkopi, sveštenstvo i predstavnici laika zajedno učestvuju u radu sinoda i drugih crkvenih tela, svako u skladu sa svojom službom i odgovornošću.

Takav poredak ne umanjuje službu episkopa, niti pretvara Crkvu u demokratsku instituciju. Naprotiv, potvrđuje da se autoritet u Crkvi vrši kao služenje, po uzoru na Hrista, koji je rekao:

„Ko hoće da bude prvi među vama, neka vam bude sluga.“
(Matej 20,27)

U Episkopalnoj anglikanskoj zajednici verujemo da Sveti Duh deluje kroz celu Crkvu. Zato sinodalnost nije borba za vlast, već zajedničko traženje Božje volje, uz međusobno poštovanje, odgovornost i vernost Svetom pismu, apostolskom Predanju i istorijskoj veri Crkve.

Biblijski temelj sinodalnog života

Najpoznatiji primer sinodalnog odlučivanja nalazi se u Delima apostolskim, na Jerusalimskom saboru. Apostoli i starešine zajedno su razmatrali važno pitanje koje je uticalo na život cele Crkve. Posle molitve, razgovora i zajedničkog rasuđivanja doneli su odluku rečima:

„Jer nađe za dobro Duh Sveti i mi…“
(Dela apostolska 15,28)

Ovaj događaj pokazuje da zajedništvo, međusobno slušanje i odgovornost nisu novina, već deo apostolske tradicije koju Crkva čuva do danas.

Zajednički hod u Hristu

Sinodalni put nije cilj sam po sebi. Njegov cilj je da Crkva bude verna svom Gospodu i uspešna u svojoj misiji.

Kada episkopi, sveštenstvo, đakoni i vernici zajedno mole, razgovaraju, služe i donose odgovorne odluke, Crkva postaje vidljivo telo Hristovo u svetu. U takvoj zajednici autoritet se ostvaruje kroz služenje, odgovornost kroz ljubav, a jedinstvo kroz zajedničku veru u Isusa Hrista.

Zato želimo da budemo Crkva koja čuva apostolsko nasleđe, propoveda Jevanđelje, služi ljudima i zajedno hodi putem kojim nas vodi Gospod.

Verujemo duboko. Mislimo slobodno. Služimo s ljubavlju.