Postoje biblijski stihovi koji su vekovima bili predmet tumačenja, a postoje i oni koji su postali predmet sporova. Rimljanima 8:29 pripada ovoj drugoj grupi. Na njemu su izgrađene čitave bogoslovske škole, napisane biblioteke knjiga i vođene rasprave koje traju do danas.

Ali svaka ozbiljna rasprava mora početi jednim jednostavnim pravilom: najpre treba čuti šta tekst kaže, a tek onda raspravljati šta on znači.

U grčkom originalu čitamo:

„Jer koje je unapred poznao, njih je i unapred odredio da budu saobrazni liku Sina njegovoga, da on bude prvorođeni među mnogom braćom.“

Na prvi pogled rečenica deluje jednostavno. Međutim, u njoj se nalaze dva glagola koji su oblikovali vekove hrišćanske misli.

Prvi je προέγνω (proegnō) – „unapred je poznao“ ili „unapred je znao“.

Drugi je προώρισεν (proōrisen) – „unapred je odredio“, odnosno „predodredio“.

Ovo je prva činjenica koju niko ne može zanemariti. Pavle ne koristi jedan isti izraz. Ne govori dva puta o predznanju, niti dva puta o predodređenju. Govori o dve različite radnje.

To znači da prevodilac nema pravo da jedan pojam svede na drugi.

Gde onda nastaje spor?

Ne nastaje u prevodu.

Skoro svi ozbiljni prevodi, bez obzira na konfesionalnu pripadnost, prevode prvi glagol kao „unapred znao“ ili „unapred poznao“, a drugi kao „predodredio“.

Spor počinje tek onda kada se postavi pitanje: šta Pavle podrazumeva pod tim rečima?

Da li Božje predznanje znači da Bog jednostavno zna šta će čovek slobodno učiniti?

Da li znači da je Bog već izabrao određene ljude?

Ili reč „poznati“ u biblijskom jeziku ima dublje značenje – lično poznavanje i odnos?

To su pitanja na koja ovaj jedan stih sam po sebi ne daje konačan odgovor.

Ono što mnogi previde

Postoji, međutim, jedan deo rečenice koji se često zanemaruje.

Pavle ne kaže:

„Koje je predodredio za spasenje.“

Ne kaže ni:

„Koje je predodredio za veru.“

On kaže:

„…predodredio da budu saobrazni liku Sina njegovoga.“

To je ogromna razlika.

Predmet predodređenja nije izričito spasenje, nego preobražaj.

Cilj nije samo da čovek jednom bude spasen, već da postane nalik Hristu.

Upravo to je srce Pavlove misli.

Zašto je ovo važno?

Zato što se tokom istorije pažnja često pomerala sa cilja na mehanizam.

Umesto da se postavlja pitanje: „Kako čovek postaje sličan Hristu?“, rasprava je postala: „Ko je izabran, a ko nije?“

Tako je jedna rečenica koja govori o Hristovom liku često pretvarana u raspravu o filozofiji sudbine.

Ali ako pažljivo čitamo tekst, vidimo da Pavle govori o nečem drugom.

On opisuje Božje delo spasenja kao jedan neprekinuti niz.

Bog unapred poznaje.

Bog unapred određuje.

Bog poziva.

Bog opravdava.

Bog proslavlja.

Sve su to karike jednog istog lanca.

Šta su govorili hrišćanski tumači?

Kroz istoriju su se razvila različita razumevanja.

Blaženi Avgustin je snažno naglašavao Božju blagodat i Božju inicijativu u spasenju.

Žan Kalvin je iz tih tekstova razvio učenje o bezuslovnom izboru, smatrajući da je Božje predodređenje odluka o tome ko će biti spasen.

Nasuprot tome, Jakob Arminije je isticao da Božje predznanje ne ukida čovekovu slobodu, već da Bog unapred zna ko će se odazvati Njegovoj blagodati.

Pravoslavni oci, među njima i Jovan Zlatousti, uglavnom izbegavaju da Božje predznanje shvate kao prinudu nad ljudskom voljom. Za njih Bog zna sve, ali Njegovo znanje nije uzrok čovekovih izbora. Bog ne primorava čoveka da veruje, ali ništa od čovekovih izbora nije skriveno Njegovom večnom znanju.

Jedna važna jezička napomena

U biblijskom jeziku glagol „poznati“ ne označava uvek samo intelektualno znanje.

Kada u Starom zavetu čitamo da je „Adam poznao Evu“, to ne znači da je saznao ko je ona. Reč označava najdublji lični odnos.

Isto tako Bog za Izrael kaže:

„Samo vas poznah od svih naroda zemaljskih.“

Očigledno Bog zna i za druge narode. Ali ovde „poznati“ znači izabrati, stupiti u savezni odnos, priznati kao svoje.

Zato neki tumači smatraju da Pavlovo „koje je unapred poznao“ ne znači samo da je Bog video budućnost, nego da je reč o Božjem večnom odnosu prema onima koji će biti u Hristu.

To je moguće tumačenje. Ali važno je primetiti da sam tekst to ne razrađuje. On samo koristi glagol koji u biblijskom jeziku ima bogato značenje.

Možda najvažnija poruka

Možda smo vekovima postavljali pogrešno pitanje.

Pitali smo:

„Da li ovaj stih dokazuje kalvinizam?“

Drugi su pitali:

„Da li ovaj stih pobija kalvinizam?“

A Pavle kao da nas vodi na drugo mesto.

On govori o Hristu.

O Božjem planu da ljudi budu saobrazni Njegovom Sinu.

O spasenju koje nije samo izbavljenje od kazne, nego preobraženje ličnosti.

Zato je moguće da smo previše vremena proveli raspravljajući o tome ko je izabran, a premalo vremena pitajući se da li naš život sve više liči na Hristov.

Jer ako je Pavle u pravu, onda je upravo to cilj Božjeg dela u čoveku.

Ne samo da čovek bude spasen.

Nego da postane sličan Sinu Božjem.

I možda je to najveća pouka Rimljanima 8:29 – da se Božje predznanje i Božje predodređenje ne mogu razumeti odvojeno od ličnosti Isusa Hrista. Sve što Bog čini u domostroju spasenja usmereno je ka tome da Hristos bude „prvorođeni među mnogom braćom“, a da oni koji Mu pripadaju sve više nose Njegov lik.