Jedno od najčešćih pitanja u hrišćanskoj teologiji glasi: da li je spasenje moguće samo onima koji u ovom životu izričito ispovede veru u Isusa Hrista, ili je Božje delo spasenja šire od granica našeg vidljivog religijskog iskustva?

Na prvi pogled, pojedini novozavetni tekstovi mogu ostaviti utisak da je odgovor jednostavan. Hristos kaže: „Ja sam put, istina i život; niko ne dolazi Ocu osim kroz mene“ (Jn 14,6), a apostol Petar propoveda: „Nema ni u jednom drugom spasenja“ (Dela 4,12). Međutim, pitanje nije da li je Hristos jedini Spasitelj – to je nesumnjivo središnja istina hrišćanske vere. Pitanje je kako razumeti univerzalnost tog spasenja.

Novi zavet ne predstavlja Hrista samo kao istorijskog Isusa iz Nazareta, već kao večnog Logosa, Sina Božjeg, kroz koga je sve postalo. „Sve je kroz njega postalo i bez njega ništa nije postalo što je postalo“ (Jn 1,3). Apostol Pavle ide još dalje kada kaže da je u Hristu „sazdano sve što je na nebesima i na zemlji“ i da se kroz Njega Bog pomiruje sa celokupnom tvorevinom (Kol 1,15–20).

To znači da Hristovo delo nije počelo Njegovim rođenjem u Vitlejemu. Logos deluje od stvaranja sveta. On je prisutan u svakom čoveku kao izvor života, razuma i savesti. Zato Jovan može da kaže da je Logos „svetlost istinita koja obasjava svakoga čoveka koji dolazi na svet“ (Jn 1,9). Ne samo neke ljude. Ne samo hrišćane. Svakoga čoveka.

Ako je to tačno, onda niko ne može doći Bogu mimo Hrista, ali isto tako nije nužno da svako ko dolazi Hristu u ovom životu zna Njegovo ime. Čovek može biti dotaknut Hristom pre nego što je svestan ko je Hristos.

Ovu misao potvrđuje i apostol Pavle u drugoj glavi Poslanice Rimljanima. Govoreći o neznabošcima koji nikada nisu primili Mojsijev zakon, Pavle kaže da oni „po prirodi čine što je po Zakonu“, jer je zakon upisan u njihovim srcima, a njihova savest svedoči zajedno sa njima (Rim 2,14–16). Sud Božji, dakle, nije zasnovan na količini religijskih informacija koje je neko posedovao, već na odgovoru koji je dao svetlosti koju je primio.

Ovde dolazimo do važne razlike između objektivnog i subjektivnog spasenja. Objektivno, postoji samo jedan Spasitelj – Hristos. Nijedan čovek se ne spasava sopstvenom dobrotom, filozofijom ili religijom. Svako spasenje dolazi od Hrista i kroz Hrista. Ali subjektivno, čovek može učestvovati u toj blagodati na različite načine, u skladu sa svetlošću koja mu je data i slobodom kojom odgovara na Božji poziv.

Upravo zato Hristos u Jevanđelju po Mateju, opisujući Poslednji sud, ne pita ljude kojoj su religijskoj zajednici pripadali niti koliko su pravilno razumeli dogmate. On pita: „Bio sam gladan, i nahraniste me; bio sam žedan, i napojiste me…“ (Mt 25,31–46). Pravednici su iznenađeni. Oni čak i ne znaju da su služili Hristu. Njihova ljubav prema bližnjem pokazala se kao ljubav prema samom Hristu.

Ovaj tekst ne umanjuje značaj vere. Naprotiv. On pokazuje da je prava vera nerazdvojiva od ljubavi. Vera nije puko prihvatanje određenih tvrdnji, već život u zajednici sa Istinom koja se otkriva kao Ljubav.

Sveti oci često govore da je Bog prisutan svuda i da deluje na načine koji prevazilaze naše razumevanje. Sveti Justin Mučenik govori o „semenima Logosa“ rasutim među svim narodima. Sve što je istinito i dobro pripada Logosu, ma gde se nalazilo. Sveti Irinej Lionski vidi celokupnu istoriju kao postepeno vaspitanje čovečanstva za punoću koja se otkriva u Hristu. Sveti Maksim Ispovednik uči da svi logosi stvorenih bića imaju svoj izvor u jednom Logosu – Hristu. Sve što postoji upućuje na Njega.

To, naravno, ne znači da su sve religije iste niti da je vera u Hrista nevažna. Naprotiv. Crkva propoveda Jevanđelje zato što u Hristu postoji punoća otkrivenja, punoća života i punoća zajednice sa Bogom. Poznati Hrista znači upoznati Onoga koji je oduvek delovao u svetu, ali sada otkrivenog licem u lice.

Zbog toga misionarsko delo Crkve nije pokušaj da se ljudi „spasu od Boga“, već da upoznaju Onoga koji ih je već prvi zavoleo i koji ih je sve vreme tražio.

Kada Novi zavet govori o sudu, on pre svega govori o čovekovom odnosu prema svetlosti. „A sud je ovaj: svetlost dođe na svet, ali ljudi više zavoleše tamu nego svetlost“ (Jn 3,19). Osuda nije proizvoljna kazna koju Bog izriče zbog pogrešne religijske etikete. Ona je posledica upornog odbacivanja istine i ljubavi. Pakao nije Božja osveta, već konačno stanje zatvorenosti za zajednicu sa Bogom, koji je ljubav.

Zato ne možemo sa sigurnošću reći ko će biti spasen, a ko neće. To pripada jedino Bogu. Crkva nikada nije kanonizovala nijednog čoveka za pakao. Ona proglašava svetitelje, ali konačni sud ostavlja Hristu.

Na kraju, možemo sa sigurnošću ispovediti dve istine koje se međusobno ne isključuju. Prva je da nema spasenja mimo Hrista. Druga je da Božje milosrđe prevazilazi granice našeg razumevanja. Hristos je jedini Spasitelj sveta, ali Njegovo spasonosno delovanje nije ograničeno našim predstavama, našim granicama ili našim definicijama.

Zato hrišćanska nada nije nada u ljudsku pravednost niti u religijsku ispravnost, već u Hrista, koji je „isti juče i danas i u vekove“ i koji želi „da se svi ljudi spasu i dođu u poznanje istine“ (1 Tim 2,4).