DA li se zapitamo ko je pravi Isusov učenik? Svi oni koji na prvi pogled izgledaju kao da to jesu, na kraju otkrijemo da ustvari nisu.  Niti bogati mladić koji je celi život izvršavao zapovesti, nije postao Isusov učenik.  To nisu ni apostoli, jer bez obzira na to što su fizički boravili sa Isusom, po načinu razmišljanja daleko su od Isusa i razmišljaju samo o zemaljskoj slavi i prvim mestima.

Pravi učenik postaje Timejev sin koga su ljudi smatrali prokletim i kažnjenim od Boga. Ostajemo iznenađeni kao i uvek kada je Isus u pitanju.  Dok razmišljamo i pitamo se ko je pravi Isusov učenik, da li možemo da prepoznamo još dve teme, a to su tema duhovnog autoriteta i tema milostinje.

Poznavaoci pisma su bili vrlo, vrlo cenjeni ljudi u Isusovo vreme. Oni su tumačili Božju reč i Zako i njihovo tumačenje niko nije dovodio u pitanje. Imali su silan autoritet u narodu. Uz to što su bili teolozi, bavili su se i moralnim pitanjima, i obavljali su pravničku praksu i sudijsku vlast.

Danas živimo u vremenu kada više nikakav autoritet ne postoji. Ne poštuju se ničije kompetencije. Ljudi s interneta skupljanju informacije i misle ako su nešto pročitali na internetu da mogu o tome raspravljati, od teologije, preko medicine, pa do nuklearne fizike. Svi sve znaju. I sve se dovodi u pitanje. I ono što je možda najgore, nema odgovora oko kojih bi se svi složili. Kao da je istina nestala s lica zemlje.  Danas većina ljudi može da studira, svi čitamo i pišemo, svi sve znamo, pa je svaki autoritet pao u vodu. Što ne mora odmah biti nešto loše.

Poznavaoce pisma je poneo autoritet koji su imali. Postali su sami sebi važni. Postali su sami sebi svrhom. Da bi se odmah primetilo da su posebni, drugačije su se oblačili od drugih. Duge haljine su nosila gospoda koja nisu radila, jer ako si išao da kopaš njivu, da čistiš, da radiš, duga haljina bi ti smetala. Očekivali su da ih ljudi pozdravljaju, očekivali su prva mesta na javnim skupovima. Kad Isus kaže da su proždirali kuće udovičke, to znači da su od najjadnijih u društvu, a tada su to bile udovice, masovno naplaćivali svoje pravničke i sudačke usluge, a s druge strane su se prikazivali kao pobožni.

Sveštenih treba biti i znak društvu u kojem živi. Čini mi se da sam sve više izvan crkve u civilnoj odeći, ali ne zato da bih se skrivao već zato što ne želim dobijati povlastice na temelju moje svešteničke odeće. Ne želim biti poseban, da se izdvajam. Ne želim da me ljudi cene zbog moje svešteničke odeće.

Klerikalizam je stavljanje naglaska na autoritet bez pokrića. Autoritet bez pokrića pokazuje se u rečenici koja glasi: Znaš li ti ko sam ja?  Autoritet bez pokrića je paroh koji luka šakom po oltaru, koji puno traži, a ništa n edaje. Koji očekuje da ga poštuju, dok on druge ne poštuje. Koji očekuje poštovanje, dok on druge ponižava i gazi.

Autoritet treba imati pokriće. Kako je lepo čuti da je neki profesor ili nastavnik bio strog i ozbiljan, ali jednako je sve gledao i svima je bio jednako pravedan.  Takav je bio moj nastavnik matematike u osnovnoj školi, Nemanja Jelovac. Upokojio se. Neka se Gospod smiluje njemu i useli ga u Carstvo nebesko. Amin.   Takav nastavnik je zaslužio autoritet koji je godinama gradio. Lepo je čuti da je neki lekar dobar dijagnostičar, stručan i da se trudi oko pacijenata. Na žalost, mi živimo u svetu kada pravednost, stručnost i zalaganje ništa ne znače. Današnji čovek poštuje simpatične ljude i ulizice, ne profesionalce.

Isus kritikuje poznavaoce pisma jer su postali oholi i sebe su stavili na prvo mesto. I još možda gode od toga je da su iskoristili Boga i veru, kako bi sebe stavili na prvo mesto.

Druga tema je milostinja. U jevrejskom Hramu bio je jedan prostor s raznim kutijama: za održavanje hrama, za izdržavanje sveštenika, za potrebe održavanja obreda… I dolazi siromašna udovica koja daje sitniš, ali to je zadnje što ona ima. Možda je za to mogla da kupi komad hleba? Mi bismo rekli: Luda ženo, gde ti je pamet, šta radiš. Ali ona bi nam mogla odgovoriti: Bog se uvek za mene pobrine. Radosna sam kad mogu dati od seebe.

Pitanje milostinje, pitanje je ljubavi. Kada volim nekoga, kada mi je do nekoga stalo, onda iz razgovora s tom osobom želim propoznati šta toj osobi treba. I kad čuejm da joj nešto treba želim da joj to kupim jer volim tu osobu. Neću da čekam da mi kaže šta joj treba. Ako mi mora reći, to znači da je moja ljuabv prema njoj zakazala.

Zamislite da dete pre školske godine dolazi mami i tati i kaže da mu trebaju patike, ili da mu trebaju knjige, ili da mu treba nova školska torba. Ljubav prepoznaje potrebe. Ako volim, dajem i ne pitam.

Isto je i s milostinjom u crkvi. Ako volim svoju parohiju, ako mi je u mislima lepo, ako želim da za Božju službu sve bude lepo, onda dajem.

Ako ne volite Crkvu, niti vašu parohiju, ja vas molim nemojte ništa davati. Ne trebate. Tako je strašno slušati one ljude koji daju preko volje. Do danas smo opstali bez vas, i dalje ćemo preživeti. Ako ti nije stalo, ne moraš davati. Crkva je uvek živela od skromnih i dobronamernih ljudi. Ako volim, dajem. Dajem od srca i ne pitam.

Tu je sigurno velika odgovornost na onom koji prima dar. N ažalost naše društvo je vrlo netransparentno, jer se dosta lovi u mutnom. I u Crkvi bi nam jako dobro došli više transparentnosti. S jedne strane, nisam studirao ni ekonomiju, ni građevinu, ni menadžment, a moram vrlo ekonomično raspolagati sa onim što mi je povereno, moram se baviti građevinom, moram tražiti odobrenje svih mogućih institucija, moram se baviti prikupljanjem sredstava, šti mi je nešto najgore u žviotu. I znam da uvek ima onih koji se pitaju koliko sam novaca sebi uzeo…

Čitao sam razmišljanje jednog sveštenika koji je kao student bio u katedrali u trenutku kad je ušla jedna baka obućena u vrlo siromašnu odeću, sva u zakrpama. Lično ga je šokiralo da nije imala cipele, bila je bosa, ustvari imala je noge povezane u krpe i nekakve čarape. Došla je u onaj deo katedrale gde ima nekoliko kutija za priloge: za obnovu katedrale, za izdavačku delatnost, za verske škole. I dala je svoj dar u kutiju za verske škole, za buduće sveštenike. Upravo dar najsiromašnijih obavezuje svakog sveštenika da bude transparentan i pošten upravitelj onoga što mu je povereno.

Siromašna udovica iz Jevanđelja nije sama sebi važna, ne pravi se važna popup poznavaoca pisma koje su ljudi smatrali vrlo bliskim i dragima Bogu. Dok su poznavaoci pisma iskoristili Boga i veru da sebe stave na prvo mesto i da od toga dobro i ugodno žive, ova žena je sve svoje poverenje stavila u Boga i podelila s drugima sve što je imala. Niko to nije primetio osim Isusa.  Niko osim Isusa nije primetio da je on aprava učenica i Bogu mila.

Sa zahvalnošću setimo se svih onih koji su svojim skromnim darom pomagali Crkvu. Ne zato što su morali, već zato što su hteli. Dragovoljno. Iz ljubavi. Amin.