Upozorenje za čitaoca: u ovom tekstu, koji će imati određene delove povezane sa mojom ličnošću, možda ćeš tokom čitanja osetiti nelagodu. Ali ne brini, sve je to prošlo. Ujedno, dobro je ako osećaš nelagodu, jer to znači da si zdrava jedinka kojoj je nezamislivo da čita tako nešto, a kamoli da bude svesna da se takve stvari dešavaju oko nas, a da se o njima ne govori ili da se olako odbacuje.

Elem, iako su moji tekstovi često prožeti ličnim iskustvima, jer zaista smatram da svako od nas ima priču vrednu da se ispriča, nijedan do sada nije zadirao u moju intimnost kao ovaj. Ne zato što se bojim da budem „go“ pred svojim čitaocima, već zato što nisam smatrao da ima potrebe da opterećujem ljude svim detaljima. I iako ni ovde neću navesti baš svaki detalj, napisaću neke stvari koje će, nadam se, barem malo razjasniti svima koji čitaju da život nije „crno-belo“, već da uvek postoji neka siva zona o kojoj se uglavnom ćuti.
Naime, već mnogo puta u poslednjih nekoliko puta, mogu slobodno reći desetinama puta, čuo sam od rodbine, poznanika i ljudi koji me znaju iz perioda dok sam živeo u mestu u kom sam odrastao sledeći stih:

„Poštuj oca svoga i majku svoju da dugo poživiš na zemlji koju ti daje Gospod, Bog tvoj!“
Ovaj citat je iz 2. Mojsijeve 20,12.

A šta ako vam kažem da je upravo ovaj citat jedan od najviše zloupotrebljenih na Balkanu? A pogotovo u Srbiji?
Ne osporavam traumatične periode kroz koje je ovaj naš narod prolazio, da ne idem predaleko, samo u poslednjih trideset pet godina. Ipak, ne želim da prihvatim niti da „aminujem“ izgovore poput: „Ali tvoji roditelji nisu znali za bolje“, „Šta ti fali, vidi u čega si izrastao“, „Pa i pored svega toga, zaslužuje tvoje poštovanje“ i slično.

Zato ću izneti samo nekoliko stavki iz mog odrastanja i opisati kako izgleda moje ophođenje prema mojoj majci, pa da zajedno stavimo na tas značenje ovog stiha koji se tako često i tako olako zloupotrebljava.

Rođen sam pred kraj onog užasnog bratoubilačkog rata u Krajini. Prevremeno rođena beba iz blizanačke trudnoće. Ja sam preživeo, drugo dete nije, navodno. Od najranijih sećanja svog detinjstva o ocu ne znam ništa, pa sam tokom godina slušao različite verzije: poginuo je u ratu, ostavio je tvoju majku, nikada ga nisi zanimao, i tako dalje. A o tome da ni danas ne znam ko je taj čovek, ne vredi ni pisati.

Zatim sledi život u izbegličkim kampovima, u užasnim i nedostojnim uslovima, okružen bubašvabama, prljavštinom i bedom, ali makar sam bio živ. U nekom trenutku selimo se u socijalno zaštićeno stanovanje, ali težak život ne prestaje, jer se moja majka ne menja. Posttraumatski poremećaj ili šta god da je u pitanju, tortura je svakodnevna. Ma koliko bio dobar u školi, ma koliko dobre ocene i vladanje imao, nikada nije bilo dovoljno dobro. Uvek je moralo bolje, više, jače.

Sve to bez društvenog života. Drugare nisam mogao da nabrojim ni na prste jedne ruke i pri tom ne mislim na prijatelje, već na puke poznanike. Batine su se dešavale makar jednom nedeljno, a ponižavanja gotovo svakodnevna. Nazivanje raznim imenima i ono najgore: „Bolje da te nikad nisam ni rodila“, „Bolje da si ti umro“, „Nisi ni zaslužio da živiš takav.“ A ja takav, izvanredan đak, vukovac, išao na takmičenja, poslušno dete, koje je gde god je moglo pribavljalo šta god je trebalo za kuću. Ali, eto, nisam bio „građen po merilima moje majke“.

Ponižavanja su bila i javna. Usled njene nevoljnosti da se zaposli, pod raznim izgovorima, morao sam doslovno da prosim i pozajmljujem novac koji se nikada nije vraćao tim ljudima, samo da bismo imali nešto da pojedemo. Više sam bio gladan i rasplakan nego sit i radostan. Detinjstvo je za mene bilo pojam iz knjige, nešto što ja očigledno nisam zaslužio. To je bilo rezervisano za one koji imaju „oba roditelja“, za one koje roditelji vole i tako dalje. Danas sam svestan da čak ni to nije garancija, ali dete to ne zna.
Na malu i veliku maturu otišao sam zahvaljujući dobrim ljudima koji su ipak videli neku vrednost u meni. Naravno, to su bile donacije i pomoći koje su, iako iz najboljih namera, u meni stvarale osećaj niže vrednosti jer sam nešto dobio na poklon zato što sam „sirotinja“.

A onda, kada sam „stao na svoje noge“ i dobio priliku da sam zarađujem za sebe i svoju porodicu, tortura je promenila oblik. Manipulacija je postala neprestana. Kada sam odlučio da se odselim iz takve sredine, postao sam najgori čovek i to ne samo zbog odlaska, već zato što sam sebe pronašao u nečemu u čemu me moja majka nije mogla videti. Po njenoj logici, biti „nepravoslavni“ vernik značilo je biti užasna osoba koja zaboravlja sve ono što ga čini Srbinom. Koliko je samo žalosno što to nije slučaj samo sa mojom majkom, već sa mnogim mladim ljudima danas.

I da ne dužim dalje: pored svih manipulacija, fizičkog i verbalnog zlostavljanja, uništenog detinjstva i uništenog perioda odrastanja – onog perioda kada mi je najviše trebao roditelj, a ne gospodar – jedini koji se stara o toj bolesnoj majci, koja je u međuvremenu obolela od Parkinsonove bolesti i ima pridružene psihičke i fizičke smetnje, jesam ja. Taj nedostojni i nepoželjni sin.

Kad god nešto zatreba, ja trčim, skačem i, zahvaljujući dobrim prijateljima koje sam stekao tek u poslednjim godinama – ne onda kada sam ja mislio da mi trebaju, već kada ih je Bog sam poslao – uvek obezbedim sve što joj je neophodno. A ta ista osoba svima priča kako sam je se odrekao i kako je ne volim.

Ovo nije moja žalopojka. Meseci psihoterapije pomogli su mi da naučim da volim sebe i da prihvatim sebe takvog kakav jesam. Ovo je poziv svima onima koji se mešaju u tuđe živote bez sagledavanja cele slike. Nemojte mi citirati biblijske stihove i nemojte se usuđivati da budete sudije u nečemu u čemu niste ni dva grama pažnje uložili onda kada je trebalo. Kako kaže naš narod – čistite svoj prag.

Istovremeno, poručujem braći i sestrama hrišćanima: kada osobi koja je prošla kroz traumatično detinjstvo, ili bilo kakvu ozbiljnu traumu, kažete „predaj to Gospodu i biće ti lakše“ onako olako i bez ikakvog podsticaja da ta osoba potraži pomoć stručnjaka, verujte mi da vi toj osobi ne činite uslugu. Naprotiv, samo pokazujete da vam nije stalo, da nemate vremena, jer ste obuzeti sopstvenim interesima u „Carstvu“. A podsetiću vas da nismo pozvani da gradimo sopstveni interes niti da gomilamo svoje blago, nego da čujemo, da razumemo, da prihvatimo i da volimo. Ne da donosimo zaključke naprečac i da ljude „lečimo“ floskulama.

Život nije crno-beo. Niti je jednostavan. A ipak, i pored svega, volim što sam živ i što mogu da kažem da volim Boga koji je u svemu tome tokom mog života uvek bio uz mene i koji mi je bio jedina snaga da istrajem.

Možda će ovo nekome probuditi želju da se preispita kakav je roditelj. Možda će nekom detetu probuditi nadu da ipak nije sam. Ne znam.

Ali vas molim: ne banalizujte život i ne pojednostavljujte ga floskulama. Pokušajte malo da izađete iz okvira koje su vam drugi nametnuli i osetite slobodu rasterećenosti od pitanja „šta će drugi reći“.

Živite svoj život, nesavršen, nepotpun, ali neka bude vaš.
I nipošto ne opterećujte druge idealima koje ni sami ne možete da ostvarite.

Vaš u Gospodu,
Slobodan