Kada sam prvi put čitao spis Ričarda Njutna iz 1875. godine, nisam ga doživeo samo kao istorijsku polemiku protiv Reformisane episkopalne crkve. Čitao sam ga kao bivši sveštenik REC-a, čovek koji je godinama bio deo upravo one crkvene tradicije čije osnivanje Njutn kritikuje. Kasnije sam svoj put nastavio u drugoj anglikanskoj jurisdikciji. Zato ovaj tekst za mene nije samo istorija. On je povod za ozbiljno preispitivanje prirode crkvenih podela, reformi i ljudske sklonosti da uvek iznova stvaramo nove granice među hrišćanima.

Ne slažem se sa svim Njutnovim zaključcima. Ne verujem da je svako odvajanje od postojeće crkvene strukture nužno pogrešno. Istorija Crkve poznaje trenutke kada je raskid zajedništva bio posledica ozbiljnih doktrinarnih, moralnih ili crkvenih kriza. Da nije bilo takvih trenutaka, ne bi bilo ni Reformacije, niti mnogih pokreta obnove unutar hrišćanstva.

Ipak, upravo zato što odvajanje ponekad može biti opravdano, ono mora ostati krajnje sredstvo, a ne uobičajen način rešavanja neslaganja. Što više proučavam istoriju Crkve, sve sam uvereniji da teret dokazivanja uvek leži na onome ko pravi raskol. U tome vidim trajnu vrednost Njutnovog teksta. Njegova upozorenja ne moramo prihvatiti u celosti da bismo u njima prepoznali mudrost.

Tokom godina i sam sam verovao da će promena crkvene strukture rešiti mnoge probleme koje sam video oko sebe. Danas više nisam siguran da je problem ikada prvenstveno bio u strukturi. Mnogo češće bio je u ljudskom srcu, uključujući i moje sopstveno.

I. Nije mudro napustiti bojno polje

Prvi argument koji Njutn iznosi jeste da nije mudro napustiti Crkvu samo zato što u njoj postoje greške.

Njegova logika je jednostavna: ako verujemo da posedujemo istinu koja može pomoći Crkvi, zašto bismo odlazili upravo sa mesta gde je ta istina najpotrebnija? So ne služi ničemu ako ostane zatvorena u skladištu. Njena svrha je da bude u dodiru sa onim što je izloženo kvarenju.

Danas, posle sopstvenog iskustva, vidim da je ovo pitanje mnogo složenije nego što izgleda. Ponekad odlazak zaista jeste neophodan. Ali sam takođe naučio da problemi ne nestaju prelaskom u novu jurisdikciju. Čovek često otkrije da su mnoge slabosti protiv kojih se borio prisutne i na drugom mestu, samo u drugačijem obliku.

Možda je upravo zato važno da se pre svakog odvajanja postavi pitanje: da li odlazimo zato što više ne možemo ostati verni svojoj savesti ili zato što smo izgubili strpljenje sa nesavršenostima drugih?

II. Nije moguće stvoriti savršeno čistu Crkvu

Njutn svoj drugi argument zasniva na paraboli o pšenici i kukolju.

Po njegovom tumačenju, Hristos nije očekivao da će Njegova Crkva na zemlji ikada biti potpuno oslobođena grešaka, zabluda i nesavršenosti. Pšenica i kukolj rastu zajedno do žetve.

Ovaj argument me je posebno podstakao na razmišljanje. Tokom godina sam upoznao mnoge grupe koje su bile uverene da predstavljaju autentičniji, verniji ili čistiji izraz hrišćanstva od drugih. Ali nijedna zajednica nije uspela da pobegne od ljudskih slabosti. Svaka je pre ili kasnije otkrivala da i među njenim članovima postoje isti problemi protiv kojih se nekada borila.

Možda je najveća iluzija crkvene istorije verovanje da će nova struktura automatski proizvesti novu svetost.

III. Šta biva sa narodom?

Treći argument mi je posebno blizak.

Njutn podseća na Davidove reči o ovcama ostavljenim u pustinji. Njegovo pitanje je jednostavno: šta se događa sa vernicima kada njihovi pastiri odluče da napuste postojeću zajednicu?

Na Balkanu sam mnogo puta video kako crkveni sukobi, jurisdikcijski sporovi i teološke polemike zbunjuju obične vernike. Ljudi koji samo žele da se mole, primaju Svete Tajne i žive hrišćanskim životom često postaju kolateralna šteta sukoba koje nisu izazvali.

Zato sam naučio da svaka odluka o odvajanju mora biti merena ne samo principima nego i posledicama koje ostavlja na konkretne ljude.

Nije dovoljno biti u pravu. Potrebno je razmišljati i o onima koji će živeti sa posledicama naših odluka.

IV. Da li trošimo snagu na pravu misiju?

Četvrti argument bavi se pitanjem prioriteta.

Njutn smatra da bi nova crkva bila opravdana kada bi išla tamo gde Jevanđelje nije propovedano. Umesto toga, tvrdi on, ona je često osnivala nove zajednice pored već postojećih.

I danas se pitam koliko energije trošimo na međusobna nadmetanja, dok veliki broj ljudi oko nas nema nikakav odnos sa Hristom. Na Balkanu nije najveći problem višak crkava, nego nedostatak živog hrišćanskog svedočanstva.

Ponekad se čini da hrišćani ulažu više energije u dokazivanje zašto je njihova jurisdikcija ispravna nego u propovedanje Jevanđelja svetu koji ga ne poznaje.

Ako se sva naša snaga potroši na dokazivanje sopstvene ispravnosti, malo će je ostati za misiju koju nam je Hristos poverio.

V. Ljubav ili ogorčenost?

Peti argument je možda najteži.

Njutn tvrdi da mnogi raskoli nastaju zato što nestane ljubavi. On podseća na Pavlove reči da ljubav sve podnosi, svemu veruje i svemu se nada.

Ne mislim da je svaki raskol automatski dokaz nedostatka ljubavi. Ali iskustvo me je naučilo da se iza mnogih podela kriju povređenost, lične ambicije, razočaranja i ogorčenost.

Najteže pitanje koje svaki hrišćanin mora sebi postaviti jeste: da li me vodi ljubav prema istini ili želja da pobedim one sa kojima se ne slažem?

To pitanje važi za sve strane u svakom sukobu.

Jer ponekad je mnogo lakše braniti istinu nego voleti brata sa kojim se ne slažemo.

VI. Kada razlika postaje razlog za raskol?

Njutn smatra da je Reformisana episkopalna crkva nastala zbog pitanja koje nije bilo dovoljno veliko da opravda novu denominaciju.

Ne moram se složiti sa njegovom procenom da bih razumeo poentu. Njegovo pitanje ostaje važno: kako razlikovati pitanja koja su suštinska za veru od onih oko kojih pošteni hrišćani mogu da se ne slažu?

Na Balkanu se često dešava da se od liturgijskog običaja, crkvene politike, nacionalnog pitanja ili ličnog sukoba napravi pitanje pravoverja.

Što sam stariji, sve sam oprezniji prema ljudima koji svako neslaganje predstavljaju kao borbu za samu suštinu hrišćanstva.

Nisu sva pitanja iste težine. Nisu sve razlike dovoljan razlog za raskid zajedništva.

VII. Opasnost beskrajnih podela

Poslednji argument smatram posebno važnim.

Njutn upozorava da svaka zajednica nastala odvajanjem mora odgovoriti na jedno neugodno pitanje: ako smo mi imali pravo da se odvojimo od drugih, po kom osnovu ćemo sutra sprečiti druge da se odvoje od nas?

To nije samo teorijsko pitanje.

Ova pitanja nisu ostala zarobljena u XIX veku. Slične rasprave vode se i danas u savremenom anglikanizmu. Različite jurisdikcije često sebe predstavljaju kao vernije, autentičnije ili doslednije od drugih. U tom smislu, Njutnova pitanja ostaju aktuelna. Svaka grupa koja tvrdi da je jedini pravi nastavak anglikanske tradicije mora odgovoriti na pitanje da li time čuva jedinstvo Crkve ili stvara novu podelu.

Anglikanska istorija poslednjih decenija pokazuje koliko lako jedna podela rađa drugu, a druga treću. Često se svaka nova grupa predstavlja kao vernija, čistija ili kao jedini pravi nastavak određene tradicije.

Kao neko ko je bio deo REC-a, a kasnije nastavio svoj put u drugoj anglikanskoj jurisdikciji, teško mogu ignorisati snagu ovog argumenta. Paradoksalno, upravo kao čovek koji je i sam menjao jurisdikcije, danas bolje razumem Njutnovo upozorenje. Moj odlazak iz REC-a nije me doveo do zaključka da jedna jurisdikcija poseduje sve odgovore, već upravo suprotno – da nijedna nije savršena i da nijedna ne može zameniti potrebu za poniznošću, pokajanjem i hrišćanskom ljubavlju.

Nijedna jurisdikcija nije konačno utočište od ljudskih slabosti. Nijedna grupa nije imuna na iste probleme zbog kojih je nekada nastala.

Iskustvo me je naučilo da čovek može promeniti jurisdikciju, episkopa, sinod, ustav ili crkvenu administraciju, a ipak sa sobom poneti iste slabosti od kojih je pokušavao da pobegne. Crkvene strukture se mogu promeniti veoma brzo, ali ljudsko srce mnogo sporije.

Zato danas mnogo više verujem da se autentičnost Crkve prepoznaje po vernosti Hristu, svetosti života, ljubavi i istini nego po pripadnosti određenoj jurisdikciji ili crkvenoj strukturi.

Moj zaključak

Najveća pouka koju sam izvukao iz ovog teksta nije da je svaki raskol pogrešan, niti da je svako odvajanje neopravdano.

Naprotiv, istorija pokazuje da ponekad postoje situacije u kojima savest ne dopušta drugačiji put. Međutim, naučio sam da je mnogo lakše osnovati novu jurisdikciju nego sačuvati duh poniznosti. Lakše je proglasiti sebe jedinim vernim naslednikom određene tradicije nego voleti one sa kojima se ne slažemo. Lakše je napustiti zajednicu nego ostati i nositi njene slabosti.

Danas mnogo manje verujem u ideju savršene crkvene strukture, a mnogo više u potrebu za pokajanjem, strpljenjem i međusobnim priznavanjem među hrišćanima.

Ako sam nešto naučio iz svog crkvenog puta, onda je to da nijedna jurisdikcija ne može zameniti vrline bez kojih Crkva ne može da živi: poniznost, ljubav, istinoljubivost, strpljenje i spremnost da nosimo jedni druge čak i onda kada se ne slažemo u svemu.

Njutnov tekst me je, uprkos svim istorijskim razlikama između njegovog vremena i našeg, podsetio na jednu važnu istinu: reforma i raskol nisu isto. Reforma pokušava da izleči. Raskol prekida zajedništvo. Ponekad raskol može biti neizbežan, ali nikada ne bi smeo da postane razlog za samohvalu, trijumfalizam ili uverenje da smo jedino mi ostali verni.

Na Balkanu, gde smo se previše puta delili po nacionalnim, političkim, jurisdikcijskim i ličnim linijama, možda nam je upravo ta lekcija potrebnija nego ikada. Ne da odustanemo od istine, već da budemo oprezni kad god pomislimo da je posedujemo samo mi. U istoriji Crkve takvo uverenje gotovo nikada nije vodilo ka obnovi, ali je veoma često vodilo ka novim podelama.

P.P.