„Jer smo u nadi spaseni. A nada koja se vidi nije nada; jer ko se nada onome što vidi? Ako se pak nadamo onome što ne vidimo, sa istrajnošću to iščekujemo.”

(Rimljanima 8:24–25)

Postoje trenuci u ljudskom životu kada postane jasno da najteža borba nije protiv bola nego protiv praznine koja nastaje između obećanja i njegovog ispunjenja. Čovek može podneti mnogo toga ako zna da patnja ima smisao; ali čekanje bez vidljivog odgovora često izgleda teže od same patnje.

U taj prostor ulazi Pavle ovim rečima.

Na prvi pogled one deluju gotovo protivrečno.

Ako smo spaseni — zašto čekamo?

Ako čekamo — kako smo već spaseni?

Ali upravo u toj napetosti nalazi se jedna od najdubljih Pavlovih misli.

Pavle ne govori o čoveku kao biću koje živi samo od onoga što poseduje. Čovek živi od onoga čemu pripada i onoga što očekuje.

Zato ne kaže: spaseni smo vidom.

Ne kaže: spaseni smo sigurnošću osećanja.

Ne kaže: spaseni smo kada sve postane jasno.

Nego:

spaseni smo u nadi.

Ta rečenica ne znači da je spasenje nesigurno. Naprotiv. Kod Pavla nada nije psihološki optimizam niti želja da se stvari nekako poprave. Biblijska nada nije: „možda će biti dobro.”

Ona znači:

ono što je Bog započeo još nije dovršeno, ali je dovoljno stvarno da već sada menja način na koji živimo.

To je srce osmog poglavlja Poslanice Rimljanima.

Jer neposredno pre ovih stihova Pavle kaže da cela tvorevina uzdiše i da i mi uzdišemo čekajući usinovljenje — otkupljenje tela. Predmet nade zato nije samo unutrašnji mir niti uteha usred prolaznosti.

Predmet nade je potpuna obnova.

Obnova čoveka.

Obnova tela.

Obnova sveta.

Spasenje je počelo, ali još nije završeno.

Već smo primili Duh.

Još čekamo punoću.

Već pripadamo Bogu.

Još čekamo da se to potpuno pokaže.

Zato hrišćanski život nije život između vere i sumnje, nego između obećanja i punoće.

I upravo tu nastupa druga Pavlova reč: istrajnost.

Ako se nadamo onome što ne vidimo — kaže apostol — onda to čekamo sa istrajnošću.

Ta istrajnost nije pasivno podnošenje života.

To nije odustajanje obučeno u pobožnost.

To je sposobnost da ostaneš veran pod težinom vremena.

To je hrabrost da ne napustiš ono što znaš o Bogu samo zato što još ne vidiš ono što je obećao.

Nada zato nije suprotnost realnosti.

Nada je odbijanje da sadašnji trenutak dobije status konačnog.

Pavle nikada ne umanjuje patnju.

On govori o uzdisanju, prolaznosti i slabosti.

Ali istovremeno odbija da čoveka definiše samo ono što trenutno vidi.

Jer ono što se vidi prolazi.

Ono što je obećano ostaje.

Možda je zato najveće duhovno iskušenje ne prestati verovati u Boga — nego prestati očekivati od Boga.

Nada umire mnogo tiše od vere.

Ne kroz pobunu.

Nego kroz navikavanje.

Kada više ništa ne očekujemo.

Kada prestanemo da gledamo unapred.

Kada prihvatimo da je sadašnje stanje konačno.

Pavle se tome protivi.

Za njega vernik nije čovek koji je pobegao od sveta.

Vernik je čovek koji usred sveta nosi budućnost.

I zato hrišćanska nada ne govori:

„Jednog dana ćemo pobeći od stvarnosti.”

Nego:

„Jednog dana će stvarnost biti dovršena u Bogu.”

Do tada ostaje ono što Pavle naziva životom u nadi.

Ne život bez pitanja.

Ne život bez suza.

Ne život bez uzdisanja.

Nego život u kome sadašnje ne dobija status konačnog.

Jer hrišćanska nada ne poriče prolaznost, patnju ni čekanje — ali odbija da im prizna poslednju reč.

Ona zna da između onoga što jeste i onoga što će biti stoji Božje obećanje.

I zato vernik ne živi od onoga što vidi, nego od onoga čemu pripada.

Jer nada koja se vidi više nije nada.

Ali nada koja ostaje i onda kada ne vidi — postaje način na koji duša ostaje okrenuta prema dolazećoj punoći.

I možda je upravo to Pavlova poruka:

da nijedna sadašnjost nema pravo da se proglasi konačnom.

Jer ono što je Bog započeo — Bog dovršava.