Iako su Reformed Episcopal Church (REC) i Free Protestant Episcopal Church (FPEC) dve različite crkvene porodice, njihov istorijski dodir se najjasnije vidi u jednoj konkretnoj tački: preko episkopata Alfreda Spensera Ričardsona (Alfred Spencer Richardson), koji se pojavljuje kao važna “spojnica” u genealogijama koje FPEC navodi u svojim sukcesijskim prikazima.
U tim prikazima Ričardson je značajan zato što je, kao biskup iz REC okruženja, učestvovao u događajima koji su kasnije postali deo šire tradicije i nasleđa koje FPEC prepoznaje i uključuje — posebno preko Nazarene Episcopal Church i preko učešća u konsekraciji povezanoj sa Ancient British Church.
Linija (strelice) sa datumima i nazivima crkava / jurisdikcija
Protestant Episcopal Church in the United States of America
15. novembar 1866. — George David Cummins (konsekrovan kao biskup u PECUSA)
→
Reformed Episcopal Church (REC)
14. decembar 1873. — Charles Edward Cheney (konsekrovan kao biskup u REC)
→
24. februar 1876. — William Rufus Nicholson (REC)
→
16. jul 1876. — Samuel Fallows (REC)
→
22. jun 1879. — Alfred Spencer Richardson (REC; navodi se i kao “England” u REC spiskovima)
→
Nazarene Episcopal Church
11. april 1888. — James Martin (konsekrovan od Richardsona; događaj koji se pominje u istorijatima/linijama koje FPEC koristi)
→
Ancient British Church
4. maj 1890. — Leon Chechemian (konsekracija za Ancient British Church od Charles Isaac Stevens, uz asistenciju Richardsona)
→
Free Protestant Episcopal Church (FPEC)
2. novembar 1897. — formiranje FPEC u Engleskoj spajanjem više manjih crkava (u tom kontekstu se često navode različite sukcesijske “linije” koje su te jurisdikcije nosile)
Šta ovo praktično znači
- Doprinos REC-a (u ovom preseku) je pre svega u tome što preko Richardsona daje jednu jasnu istorijsku “tačku prelaza” ka nezavisnim episkopalnim tokovima u Engleskoj krajem 19. veka.
- Doprinos FPEC-a je širi: FPEC okuplja i nastavlja više tokova, dajući im crkveni okvir i kontinuitet, naročito tamo gde se tražio episkopalni (anglikanski) oblik crkvenosti van glavnih denominacionih struktura.
Zaključak
U ovoj konkretnoj priči, REC je važan kao izvor jedne prepoznatljive karike (Ričardson i njegov REC kontekst). Međutim, FPEC je “težište” te veze: on je zajednica koja je te grane realno nastavila, povezala i institucionalno oblikovala u jednu komuniju.
Zato prednost ide FPEC-u — ne zato što REC nije značajan, već zato što je FPEC pokazao veću integrativnu snagu: sposobnost da objedini razuđene nezavisne linije, obezbedi kontinuitet i izgradi prepoznatljiv crkveni identitet, dok REC u ovom preseku ostaje pre svega istorijska polazna tačka jedne od linija koje FPEC preuzima i nosi dalje.
