Martinu Luteru, reformatoru koji je 1546. ostavio svet u raspadu i ponovnom sastavljanju, često se pripisuje hrabrost prvog koji je rekao: „Čekaj, možda ne morate sve verovati samo zato što je tako rečeno.“ Sa anglikanskog stanovišta – one večne pozicije između Rima i Ženeve, „via media“, srednjeg puta – Luter je isto toliko pesnik savesti koliko je i začetnik suvišnog haosa. On je otvorio vrata slobodi, ali je zaboravio da iza tih vrata stoje ljudi – a ljudi, nažalost, umeju svašta: da misle, da mrze, da se glože, da se razdvajaju… i da prave beskonačne denominacije kao da sakupljaju stikere za album.

Racionalna kritika njegovog dela? Luter je, u suštini, pokušao da porodi Crkvu iznova, samo bez babice Tradicije. Hteo je čistotu vere, ali svaki pokušaj da se vere „očisti“ završava u tome da čovek postane sudija nad Bogom, umesto da Bog bude sudija čoveku. Njegova borba protiv autoriteta završila se stvaranjem hiljadu novih autoriteta, njegov protest protiv papstva rodio je mali papizam u svakom individualnom čitaocu Pisma. „Samo Biblija“ je lepa izjava, dok ne shvatimo da svako tumači Bibliiju uz input emotivnog vremena dana, predrasuda i nacionalne kuhinje svoje majke.

No, ne bismo bili pošteni kada bismo ga samo kritikovali. Luter je udario na korupciju koja je bila stvarna. Ne bi bilo Reforme da nije bilo truleži. Da li je Crkva tada prodavala indul-gencije kao sezonski popust u supermarketu? Da. Da li je teologija ponekad zvučala kao sistem naplate spasenja? Da. Neko je morao da kaže „Dosta.“

Ali, da li smo dobili ono što nam je Luter obećao? Danas, pet vekova nakon toga, hrišćanstvo je podeljeno kao loše skuvan pasulj – svako zrno misli da je baš ono u pravu. Ekumenski dijalog podseća na bračnu terapiju u kojoj niko ne želi prvi da kaže „Izvini.“

Dakle – da li nam je reformacija bila potrebna?

Da. Jer bez nje bi Crkva istrunula iznutra.

Ali i ne. Jer ono što smo dobili nije bila obnovljena celina, već beskrajna fragmentacija.

Možda je problem bio u tome što smo želeli reformaciju institucije, a dobili reformaciju ega.

Anglikanski zaključak – onaj nežni, između:

Reformacija je bila potrebna kao udarac, ali je ono što nedostaje još uvek – pomirenje. Crkva ne mora biti monolit, ali bi morala biti porodica, a porodice se ne raspadaju zato što se članovi razlikuju; raspadaju se kad prestanu da večeraju za istim stolom.

Možda nam danas ne treba nova reformacija.

Možda nam treba – poniznost.

I stolica više za trpezom.

+Petar