Danas mi je “algoritam”, kao i toliko mnogo puta otkad je „algoritam” postao trend, ponudio jedan kratak video. Na prvi pogled, ništa posebno. U pitanju je snimak na kojem se vidi kako jedan čovek iz Evropske unije dolazi u posetu jednoj instituciji u našem drugom najvećem gradu, univerzitetskom centru, mestu koje bi po definiciji trebalo da bude prostor dijaloga, znanja i otvorenosti. Ipak, kao što često činim, nisam se zaustavio samo na samom videu. Ono što me je, kao i obično, najviše zanimalo bili su komentari ispod njega.

Komentari su, neretko, ogledalo kolektivnog razmišljanja. Ne uvek većine, ali svakako jednog dela društva koji se oseća slobodnim da svoje stavove javno izrazi. Među brojnim porukama, jedan komentar mi je posebno privukao pažnju. Napisala ga je, po svemu sudeći, sredovečna osoba  – parafraziram:

„Vidi kako je jedan uglađen gospodin došao u posetu, ponaša se fino, pristojno i civilizovano.“

Na prvi pogled, rečenica zvuči bezazleno, čak pohvalno. Međutim, ispod te površine krije se mnogo više nego što se čini. Iako sam neko ko se trudi da ne generalizuje, a naročito u poslednjih nekoliko godina, otkako sam postao svestan koliko je generalizacija opasan i destruktivan mehanizam, ovaj komentar mi je rekao mnogo. Ne samo o osobi koja ga je napisala, već o jednom obrascu razmišljanja koji, nažalost, nije usamljen slučaj.

Plašim se da ne govorimo o malom, zanemarljivom delu društva. Ipak, da bih ostao pošten prema sebi i drugima, reći ću: neka to bude „jedan deo naroda“. Dovoljno velik da se primeti, ali nikako dovoljan da se ceo narod njime opisuje. Upravo tu i počinje problem, u našoj sklonosti da „one druge“ smeštamo u unapred pripremljene mentalne fioke.

Vrlo često, čim neko ne pripada grupi kojoj mi pripadamo, automatski mu dodeljujemo određene osobine. Te grupe mogu biti razne: porodica, krug prijatelja, navijačka pripadnost, politička opcija, verska zajednica ili ideološki pravac. Nije ni važno o kojoj grupi je reč, mehanizam je gotovo uvek isti. Na osnovu jednog primera, jednog iskustva ili čak jedne priče, mi gradimo čitavu sliku o svima koji pripadaju „tamo negde“.

Problem je u tome što ta slika retko ima veze sa stvarnošću. Možda se jedna ili dve karakteristike poklapaju, ali mi zaboravljamo ono što je suštinski važno: svako ljudsko biće je individua za sebe. Neponovljiva, složena i često kontradiktorna. Čim to zaboravimo, prestajemo da vidimo čoveka, a počinjemo da vidimo etiketu.

Još opasnije od toga jeste pretpostavka da neko ko „nije sa nama“ automatski ima loše ili zle namere. Kao da je pripadnost različitoj grupi dovoljna da nekoga unapred osudi. A realnost nas svakodnevno demantuje. Koliko puta smo se susreli sa ljudima koji pripadaju našem krugu, „našima“, pa smo se u sebi zapitali: da li je moguće da ova osoba ovako razmišlja, govori ili dela? Koliko puta nas je razočarao neko od „naših“, a prijatno iznenadio neko ko je, barem po etiketi, bio „od onih drugih“?

Šta želim time da kažem? Ako nastavimo da „one druge“ opisujemo poluistinama, predrasudama ili idealizovanim slikama, bilo pozitivnim ili negativnim (iako su ove negativne destruktivnije), a da se pritom ne potrudimo da te ljude zaista upoznamo, izgubićemo mnogo. Izgubićemo prilike, odnose, dijalog. Ali najviše od svega, izgubićemo sebe.

Jer onog trenutka kada nekoga unapred osudimo, mi se automatski udaljavamo. Povlačimo liniju razdvajanja i zatvaramo vrata svemu onome dobrom što je moglo da se izgradi u tom odnosu. Nikada nećemo saznati kakav je neko zaista, kakvu priču nosi, kakve vrednosti živi i šta bismo jedni od drugih mogli, ako ništa drugo, makar da naučimo.

Ova tema je, iz mog ličnog iskustva, posebno primenjiva kada govorimo o verskoj pripadnosti. Samo zato što neko ne pripada verskoj struji kojoj pripada većina, ne znači da je ta osoba automatski loša, opasna ili zlonamerna. Ne znači ni da želi zlo drugima ili da radi protiv njih. Naravno, ekstremi postoje, i sa „ove“ i sa „one“ strane. To niko razuman ne poriče.

Međutim, lepota hrišćanstva, u svojoj suštini, upravo leži u tome što hrišćani nisu pozvani na ekstremizam. Nismo pozvani da idemo iz jedne krajnosti u drugu, da stalno živimo u tenzijama i sukobima. Posebno mi, anglikanci. Sama srž anglikanske misli usmerena je ka srednjem putu, ka ravnoteži između krajnosti. Taj put, poznat kao – via media – nije put mlakosti, već put zrelosti.

Upravo je ta ideja, nakon mnogo godina promišljanja, bila jedan od ključnih razloga zbog kojih sam se opredelio za ovaj put. Nema potrebe da Hristovo telo, koje je ogromno, lepo i blagosloveno upravo zbog svoje raznolikosti, nasilno svedemo na jednoumlje u sporednim stvarima. Paradoks hrišćanstva je u tome što su hrišćani, koji se drže suštinskih doktrina vere, neverovatno šarenoliki u onome što je sekundarno, a istovremeno jedinstveni u onome što je ključno: ko je Bog, kako nam se objavio, šta je Njegova Reč, ko je Njegova Crkva itd.

Zato bih, za kraj, želeo da ohrabrim sve one koji još uvek imaju volje da čitaju moj tekst i da razmišljaju. Zapitajte se iskreno: da li ste ekstremista u svojim stavovima ili ste spremni da prihvatite činjenicu da na ovom svetu postoji mnoštvo različitih ljudi? Da li vam je različitost pretnja ili prilika za rast?

Različitost nije nužno pogubna. Naprotiv, često je blagoslov. „Oni drugi“ nisu u svojoj suštini zli samo zato što su drugačiji. Možda su samo ljudi koje još nismo upoznali. A prvi korak ka promeni sveta često počinje upravo time: spremnošću da preispitamo sebe i hrabro zakoračimo u novi pravac.

Vaš u Gospodu,

Slobodan