Hrišćanska vera nikada nije postojala izvan vremena. Jevanđelje je isto, Hristos ostaje isti, ali ljudi kojima se Crkva obraća žive u svetu koji se neprestano menja. Svaka generacija zato iznova postavlja drevno pitanje: šta znači slediti Hrista upravo ovde i upravo sada?

To pitanje nije znak slabosti vere. Naprotiv, ono može biti znak njene ozbiljnosti. Vera koja se nikada ne pita kako da govori čoveku svoga vremena lako može postati samo uspomena na odgovore koji su nekada bili živi. Ali ni Crkva koja jednostavno prihvata svaku novu ideju samo zato što je nova ne ispunjava svoje poslanje. Između zatvorenosti prema svetu i nekritičkog prilagođavanja svetu postoji zahtevniji put: put razlučivanja.

Anglikanska tradicija u svom najboljem obliku upravo takav put poznaje. Ona nas podseća da vera ne traži od čoveka da ostavi razum pred vratima crkve. Pismo, predanje i razum nisu neprijatelji. Oni nas, u zajednici vere i molitve, mogu voditi ka dubljem razumevanju Boga i čoveka.

Hristos u središtu

Početak svakog ozbiljnog hrišćanskog promišljanja nije neka politička ili društvena ideologija, već Isus Hristos.

U Jevanđeljima susrećemo Hrista koji propoveda Carstvo Božje, oprašta grešnicima, dodiruje bolesne, razgovara sa prezrenima, prihvata odbačene i istovremeno poziva čoveka na promenu života. Njegovo milosrđe nikada nije ravnodušnost, ali ni njegova istina nikada nije surovost.

To jedinstvo istine i milosti ostaje izazov za Crkvu.

Lako je izabrati samo jedno. Možemo govoriti o istini tako hladno da zaboravimo čoveka pred sobom. Možemo, sa druge strane, govoriti o prihvatanju tako neodređeno da više ne znamo ka čemu je čovek pozvan. Hrišćanski put traži više: videti osobu u njenom punom dostojanstvu i istovremeno verovati da nas susret sa Bogom menja.

Hristos nije došao među savršene. Upravo zato Crkva ne može biti klub moralno besprekornih. Ona je zajednica ljudi koji žive od milosti.

To saznanje trebalo bi da nas učini poniznijim u načinu na koji govorimo o drugima.

Dostojanstvo koje prethodi našim podelama

Hrišćansko učenje o čoveku počinje velikom tvrdnjom Knjige Postanja: ljudsko biće stvoreno je po liku Božjem.

Pre nego što nekoga odredimo prema njegovom društvenom položaju, obrazovanju, bogatstvu, siromaštvu, polu, poreklu, političkim stavovima ili životnoj istoriji, pred nama stoji osoba koja nosi dostojanstvo koje joj nismo mi dali.

Zato joj ga ne možemo ni oduzeti.

Ovo ima ozbiljne posledice za život Crkve. Ako zaista verujemo da je čovek Božje stvorenje, onda način na koji govorimo jedni o drugima nije nevažan. Poniženje drugoga ne postaje sveto samo zato što smo ga obukli u religiozni jezik.

Hrišćanska odbrana istine ne zahteva prezir.

Naprotiv, sposobnost da ostanemo za istim stolom sa osobom sa kojom se duboko ne slažemo može biti jedno od najpotrebnijih hrišćanskih svedočanstava našeg vremena.

Savremeno društvo sve lakše deli ljude na tabore. Društvene mreže nagrađuju ljutnju, pojednostavljivanje i javno ponižavanje protivnika. Crkva ne bi trebalo da postane još jedno mesto takve borbe.

Ona bi trebalo da pokaže da je moguć drugačiji način zajedničkog života.

Crkva koja ume da sluša

Slušanje nije isto što i slaganje.

To je jednostavna, ali danas gotovo revolucionarna istina.

Možemo saslušati čoveka bez unapred donete odluke da je sve što govori ispravno. Možemo ozbiljno uzeti njegovo iskustvo, a ipak ga posmatrati u svetlosti Jevanđelja. Isto tako, možemo braniti svoje uverenje, a ipak priznati mogućnost da nešto nismo dovoljno razumeli.

Takva poniznost nije relativizam.

Hrišćanin ne veruje da istina ne postoji. On veruje nešto mnogo zahtevnije: da istina konačno pripada Bogu, a ne našem egu.

Zato Crkva ne treba da se plaši pitanja.

Pitanja mladih o veri, sumnji, nauci, seksualnosti, nepravdi, ratu, siromaštvu, ekologiji ili smislu života ne nestaju ako ih proglasimo nepristojnim. Ako o njima nema prostora za razgovor u Crkvi, ljudi će odgovore potražiti negde drugde.

Pastirska mudrost počinje slušanjem.

Ponekad čoveku nije najpre potrebna rasprava, nego prisustvo. Pre nego što izgovorimo odgovor, potrebno je razumeti pitanje koje se krije iza pitanja.

Tradicija nije muzej

Poštovati tradiciju ne znači zamrznuti istoriju.

Hrišćanska tradicija je živa zato što su je generacije vernika primale, tumačile, molile i predavale dalje. Crkveni oci nisu samo ponavljali rečenice svojih prethodnika. Oni su koristili jezik i filozofske pojmove svog vremena kako bi izrazili veru koju su primili.

I mi imamo sličnu odgovornost.

Ne možemo jednostavno pretpostaviti da će reči koje su bile razumljive pre nekoliko vekova automatski imati isto značenje savremenom čoveku. Ponekad je potrebno objasniti drevnu istinu novim jezikom.

Ali ovde postoji važna granica. Obnova jezika ne mora značiti odbacivanje sadržaja vere.

Crkva nije pozvana da menja Jevanđelje svaki put kada se promeni društveno raspoloženje. Ali jeste pozvana da se pita da li ga verno propoveda i da li su neke naše navike zaista deo Jevanđelja ili samo proizvod određenog istorijskog trenutka.

To razlučivanje nije lako. Upravo zato Crkvi trebaju Pismo, teologija, molitva, razum, iskustvo zajednice i strpljenje.

Vera i društvena pravda

Hrišćanska vera nikada nije bila samo privatna stvar pojedinca i Boga.

Proroci Starog zaveta neprestano povezuju vernost Bogu sa odnosom prema siromašnima, udovicama, strancima i ljudima kojima je uskraćena pravda. Hristos nas uči da bližnjega ne možemo voleti samo u teoriji.

Zbog toga Crkva mora govoriti o siromaštvu, nasilju, izrabljivanju, usamljenosti, rasizmu, izbeglicama, nejednakosti i uništavanju sveta koji nam je poveren.

Ali ona mora paziti da se ne pretvori u političku partiju.

Jevanđelje je šire od svakog političkog programa. Hrišćanin može podržavati određenu društvenu politiku, ali nijedna stranka ne može potpuno prisvojiti Hrista.

Crkva najbolje služi društvu kada njegovu savest uznemirava tamo gde se ljudsko dostojanstvo zaboravlja — bez obzira na to ko je trenutno na vlasti.

Posebno mesto u tome pripada siromašnima i ljudima na marginama društva. Način na koji zajednica postupa prema svojim najslabijim članovima mnogo govori o njenim stvarnim vrednostima.

Hrišćanska ljubav zato nije samo osećanje. Ona traži delo.

Nahraniti gladnog, posetiti usamljenog, zaštititi zlostavljanog, primiti stranca i braniti dostojanstvo prezrenog nisu dodatak veri. Oni pripadaju njenom srcu.

Jedinstvo bez prisilne jednoličnosti

Jedno od velikih iskušenja savremenog hrišćanstva jeste ideja da zajednica može postojati samo ako svi misle potpuno isto.

Ali jedinstvo nije isto što i uniformnost.

Od svojih početaka Crkva je okupljala ljude različitih jezika, kultura, društvenih slojeva i karaktera. Novi zavet otvoreno pokazuje da među prvim hrišćanima nisu nedostajale rasprave.

Ipak, njihovo jedinstvo nije počivalo na tome da su o svakom pitanju imali identično mišljenje. Počivalo je na pripadnosti Hristu.

Anglikansko iskustvo može ovde ponuditi nešto dragoceno savremenom svetu: mogućnost zajedništva koje ne zahteva da svaka razlika odmah postane razlog za raskid.

To nije uvek udobno.

Lakše je živeti među ljudima koji potvrđuju sve što već mislimo. Ali možda nas upravo osoba koja nas izaziva može naučiti poniznosti, strpljenju i ljubavi.

Crkva može biti prostor u kome konzervativniji i progresivniji hrišćani ne gledaju jedni na druge kao na neprijatelje koje treba poraziti, nego kao na braću i sestre sa kojima zajedno traže vernost Hristu.

Takvo zajedništvo zahteva da nijedna strana sebe ne proglasi jedinim vlasnikom Jevanđelja.

Svetost kao otvoren život prema Bogu

Progresivno hrišćanstvo gubi svoju dušu ako prestane da govori o svetosti.

Ali svetost ne treba zamišljati kao religioznu savršenost kojom se možemo pohvaliti pred drugima. Svetost je život koji se sve više otvara Bogu i zbog toga postaje sposobniji za ljubav.

Molitva je zato neophodna.

Liturgija je neophodna.

Sveto Pričešće je neophodno.

Čitanje Pisma je neophodno.

Tišina pred Bogom je neophodna.

Bez duhovnog života čak i najplemenitiji govor o pravdi može postati još jedna ideologija. Crkva ne postoji samo zato da bi svet učinila malo pristojnijim mestom. Ona postoji da svedoči da je u Hristu Bog pomirio svet sa sobom i da je čovek pozvan u novi život.

Iz tog susreta zatim raste odgovornost prema svetu.

Ne služimo siromašnima zato što je to trenutno popularna društvena tema. Služimo im jer u njima susrećemo bližnjega.

Ne čuvamo stvoreni svet samo iz straha od katastrofe, već zato što verujemo da svet nije naše vlasništvo, nego Božji dar.

Ne branimo ljudsko dostojanstvo zato što nam ga je dala neka politička ideologija, već zato što u drugom čoveku prepoznajemo Božje stvorenje.

Crkva nade

Možda najveća opasnost našeg vremena nije neslaganje nego beznađe.

Ratovi, ekonomska nesigurnost, klimatske promene, političke podele, usamljenost i ubrzani tehnološki razvoj kod mnogih stvaraju osećaj da budućnost više nije obećanje nego pretnja.

U takvom svetu Crkva ima nešto dragoceno da ponudi: nadu.

Ali hrišćanska nada nije naivni optimizam. Ona ne tvrdi da će sve jednostavno biti dobro. Krst nam ne dopušta takvu površnost.

Hrišćanska nada kaže nešto drugo: tama nema poslednju reč.

Vaskrsenje je središte te nade.

Zbog njega možemo pogledati patnju bez poricanja i ipak odbiti očajanje. Možemo priznati sopstvene greške i ipak verovati u oproštaj. Možemo videti slabosti Crkve i ipak raditi na njenoj obnovi. Možemo voleti svet bez pretvaranja da je savršen.

Crkva budućnosti zato možda neće biti Crkva koja ima najbrži odgovor na svako pitanje.

Možda će biti Crkva koja ume dovoljno dugo da sluša da bi razumela pitanje.

Neće biti Crkva bez uverenja, nego zajednica koja svoja uverenja nosi sa poniznošću.

Neće birati između istine i ljubavi, jer će znati da hrišćanska istina bez ljubavi postaje hladna, dok ljubav bez istine lako postaje prazna.

Biće dovoljno ukorenjena da ne mora da se plaši promena i dovoljno ponizna da prizna kada joj je promena potrebna.

I iznad svega, biće Crkva koja ponovo pokazuje na Hrista.

Jer konačno pitanje nije da li smo dovoljno progresivni ili dovoljno tradicionalni. Pitanje je mnogo starije i mnogo važnije:

Da li u svetu kakav jeste možemo verno slediti Isusa Hrista, voleti Boga i svoga bližnjega i postati ljudi kroz koje će drugi makar naslutiti da je Božja milost veća od naših podela?

Ako Crkva ostane verna tom pozivu, ona neće morati da bira između svoje prošlosti i svoje budućnosti. Iz dubine predanja moći će da govori novom vremenu — ne glasom straha, nego glasom vere, razuma, milosrđa i nade.