Pre sat vremena sam odgledao film Door to Door (Od vrata do vrata). Film je rađen po istinitoj priči i prati život Bila Portera, trgovca koji je radio prodaju od vrata do vrata za kompaniju koja je nudila robu široke potrošnje. Radnja je smeštena u drugu polovinu dvadesetog veka, u vreme kada je ovakav način prodaje bio ozbiljan posao, neposredan kontakt, pogled u oči, razgovor, poverenje. Danas je sve to skoro nestalo, potisnuto telefonskom prodajom, TV marketingom, mejlovima, algoritmima i automatizacijom. Ljudi više ne kucaju jedni drugima na vrata, a još ređe kucaju na vrata srca.

Ali film me nije dotakao zbog prodaje. Niti zbog nostalgije za nekim „jednostavnijim vremenima“. Pogodila me je jedna kratka scena i jedna jedina rečenica.

Bil Porter i njegova asistentkinja Šeli isporučuju robu nakon uspešne porudžbine. Na toj adresi žive dvojica muškaraca. Bil, potpuno spontano i bez ikakve zadnje misli, prokomentariše kako deluju kao skladan par. Šeli reaguje burno, gotovo sablažnjeno: „Dragi Bože, kako je ovo moguće?“ U toj reakciji nije bilo samo iznenađenja — bila je tu i osuda, nelagodnost, distanca. A onda Bil, bez rasprave, bez propovedi, bez podizanja tona, izgovara rečenicu koja me je ostavila bez teksta:

„Bog nas je sve stvorio, Šeli. A Bog ne pravi greške.“

I tu sam stao. Film je išao dalje, ali ja nisam.

Ne želim u ovom tekstu da se bavim istopolnim odnosima, niti da analiziram reakciju te mlade žene. To bi bilo preplitko. Mene zanima nešto mnogo dublje. Jer ta rečenica, izgovorena u tom kontekstu, ima snagu da razotkrije ono što svi mi, pre ili kasnije, nosimo u sebi.

Koliko ste se puta u životu pitali:
„Bože, zašto se meni baš ovo dešava?“
„Zašto si me ovakvog stvorio?“
„Zašto ja moram da prolazim kroz ovo?“
„Zašto, Bože?“

Zar nisi mogao bolje?
Zar nisi znao unapred?
Zar nisi mogao moj život drugačije da urediš?

Zašto baš ja da nemam ništa?
Zašto da se osećam kao niko i ništa?
Zašto da moj život izgleda kao niz promašaja, gubitaka i razočaranja?

Ova pitanja su legitimna. Ako ih nikada nisi postavio, ili nisi bio iskren prema sebi ili nisi još dovoljno duboko zagazio u život. Ali sada dolazi deo koji će možda neke razočarati: Bog nema direktne veze s tim kako tvoj život danas izgleda.

I pre nego što neko prestane da čita ovaj tekst nek zastane na tren.

Ovo što sam napisao ne znači da Bog ne postoji.
To ne znači da Bog nije suveren.
To ne znači da svet može bez Boga.

Naprotiv.

Bog je naš Stvoritelj.
Bog je Davalac života.
Bog je Spasitelj.
Bog je Suveren koji održava sve u postojanju.

On je taj koji drži svet u kontinuitetu i nikada neće prestati da bude ono što jeste, čak ni u novom stvaranju. Njegova vernost ne zavisi od naše vernosti. Njegova priroda se ne menja zato što je svet u haosu.

Pa kako onda dolazimo do ovog paradoksa?

Kako to da savršeni Bog dopušta patnju?
Kako to da Bog koji „ne greši“ dopušta svet pun grešaka?
Kako to da nam daje život, a onda taj život često boli?
Kako to da postavlja granice, zapovesti, pravila, a mi se u njima osećamo sputano?

Problem nastaje onda kada Boga pogrešno postavimo u ovu jednačinu.

Bog Biblije nije arhitekta haosa.
Bog Biblije nije autor zla.
Bog Biblije nije biće koje greši ili „promašuje“.

Bog Biblije stvara na dobro.
Bog Biblije ne greši u onom najdubljem značenju te reči.
Bog Biblije stvara svakog od nas sa svrhom.

Pa kako onda dolazimo do toga da patimo?

Odgovor na ovo pitanje se ne nalazi u današnjim vestima, niti u međunarodnoj politici, svetskoj ekonomiji ili pak lošoj sreći. Odgovor se krije u jednom događaju starom hiljadama godina, u padu čoveka.

Kada su prvi ljudi pali u greh, nesavršenost je ušla u savršenu Božiju tvorevinu.

I tu dolazimo do jedne važne stvari koju često pogrešno razumemo.

Biti grešan ne znači nužno biti zao.

U hebrejskoj misli, greh znači promašiti metu. Promašiti svrhu. Skrenuti sa cilja.

I sada dolazimo do ključnog pitanja:

Šta je čovek promašio tada, i šta je to što mi promašujemo i danas, iznova i iznova?

Promašujemo da shvatimo zašto smo ovde.

A odgovor je jednostavan, a mi ga nekako stalno komplikujemo.

Mi smo ovde da bismo voleli.

Da volimo Boga.
Da volimo druge ljude.

Isusa su pitali koja je najveća zapovest. Nije rekao: „Budite savršeni.“ niti „Budite bezgrešni.“ a ni „Budite uspešni.“

Rekao je:

Voli Boga celinom svog bića i voli bližnjega kao samoga sebe.

Sve ostalo je posledica. Nuspojava. Ishod.

Ako je naša ljubav usmerena vertikalno, ka Bogu, i horizontalno, ka drugima, onda se, sasvim prirodno, vraća i ka nama samima.

Ako naučimo da volimo Boga, kaže Isus, držaćemo se Njegovih zapovesti, ne iz straha, nego iz odnosa.
Ako naučimo da volimo ljude, bićemo prepoznati kao oni koji su drugačiji, ne po pravilima, nego po srcu.
A ako naučimo da volimo sebe, dotaći ćemo najdublje slojeve onoga ko čovek zaista jeste.

Tamo, duboko ispod maski, strahova i odbrambenih mehanizama, nalazi se ona prva iskra života. Prva ikona Božija u nama. Čovek koji želi slobodu, ali je nema jer ne poznaje sebe i ne zna da voli sebe.

A čovek se najviše boji onoga što ne poznaje.

I zato, da ne bih dužio, želim da te ohrabrim: upoznaj Boga.
Čitaj Jevanđelja.
Upoznaj Isusa koji nam pokazuje ko je taj Trojični Bog Svetog Pisma.

Ali, nemoj da to bude samo intelektualno upoznavanje. Nemoj Boga svesti na teologiju bez života. Dozvoli da to poznavanje oblikuje način na koji gledaš druge ljude, i način na koji gledaš sebe.

I kada se povežeš s Bogom, svojim umom i srcem i kada dopustiš Svetom Duhu da radi u tebi, možda ćeš po prvi put naučiti da voliš sebe na zdrav način.

I tada ćeš shvatiti da Bog zaista ne pravi greške.

Ne zato što je tvoj život savršen.
Ne zato što nema bola.
Ne zato što je sve ispalo kako si planirao.

Nego zato što je svrha jasna.

A svrha je ljubav.

I kada ta ljubav počne da živi u tebi, ona neće ostati skrivena. Ona će sijati.

Kao svetionik.

Uprkos mraku. Uprkos haosu. Uprkos teškim vremenima.

I možda će baš kroz tebe neko drugi prvi put poverovati da Bog zaista ne greši.

Vaš u Gospodu,

Slobodan