Počela je nova godina. Otvorio sam oči jutros i pomislio:

„Evo, svanuo je još jedan dan. Još jedan početak.“

I stvarno, koliko god da se trudimo da sve sagledamo u velikim vremenskim komadima, godinama, sezonama, decenijama, rekao bih da se na kraju sve vraća na jedan običan trenutak.

Jedno „danas“. A baš u tom „danas“ krije se mnogo. Krije se mogućnost za novi korak, novi pogled, novi početak.

Ne znam šta ova godina nosi. Ni najmanje. Nemam spisak Božjih planova za moj život spakovan u kovertu. Nemam uvid u budućnost, niti znam da li ću za šest meseci biti oduševljen, slomljen, ili nešto između.

Ali, dok polako ulazim u ovaj prvi dan, dok se još čuje odjek slavljenja iz prethodne noći, kada se dim od vatrometa povukao u nebo, a ulice se polako vraćaju tišini, shvatam da je ovo najbolji trenutak da se osvrnem.

Ne da se zaustavim u prošloj godini, već da je pogledam trezveno. Bez euforije. Bez gorčine. Samo iskreno.

I moram da priznam, nisam bio deo sinoćnog slavlja. Nije da imam nešto protiv svih koji se raduju, pevaju i odbrojavaju. Super je što ljudi imaju potrebu da proslave život. Ali mi smo već godinama porodično kod kuće. U toplini kreveta, zagrljeni, negde između sna i tihe zahvalnosti. I iz praktičnih razloga, da, ali i iz nečeg dubljeg.

Jer baš u tim tihim trenucima shvatim ono što u buci lako promakne, dok se jedni kuckaju čašama, drugi negde sklapaju ruke i pitaju:

„A šta će meni ova nova godina? Šta ako bude ista? Šta ako bude još gora?“

I srce mi se stegne.

Jer znam ljude kojima kraj godine nije slavlje, nego podsećanje. Podsećanje na neuspele planove. Na izgubljene snove. Na bol u porodici. Na posao koji se raspao, na brak koji se krivi pod teretom neizgovorenog, na zdravlje koje popušta.

Neko je ispratio prošlu godinu bez osmeha, možda čak sa suzama. Neko je izgubio voljenu osobu. Neko je izgubio sebe. I kada takvi uđu u novu godinu, često ne slave, nego samo prođu kroz tu kalendarsku kapiju noseći isti onaj teret od juče sa sobom.

Možda si ti taj „neko“. A možda znaš nekoga takvog.

I iskreno, razumem te. Bilo je i kod mene trenutaka prošle godine kada sam se osećao prilično jadno. Ne volim tu reč, zvuči grubo, ali nekada je istinita. Nekada je najtačnija. Ima dana kada se čovek jednostavno oseća slomljeno, prazno, izmoreno od borbi koje niko ne vidi.

Ali znaš šta? U svim tim trenucima, u svakom padu, u svakom trenutku nemoći, znao sam gde da pogledam.

Ka krstu.

Krst, to mesto sramote, ali i mesto slave. Drvo na kojem je On visio, ismevan, izmučen, odbačen.

A opet, baš na tom mestu leži sva moja nada. I tvoja, ako samo pružiš ruku.

Grob iz kog je ustao je pobeda, jeste vrhunac, ali krst je centar.

Krst je tačka gde se ljubav prelila na nas, gde nam je dat dar, gde je Nebo reklo Zemlji:

„Nisi zaboravljena.“

Na krstu je izgovoreno nešto što i dan-danas šokira logiku čoveka:

„Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine.”

Ko tako moli za one koji ga ubijaju? Ko tako voli?

Samo Bog.

I zato, kada kažem da me je snaga kroz svaku jad i bedu iz koje sam izlazio vodila napred, ne mislim da sam ja bio snažan. Daleko od toga. Moja snaga je slaba, nepravilna, šuplja. Ali kad sam padao, podizao me On. I to ne jednom. Svaki put.

Onda se setim ljudi iz Starog zaveta, Avrama, Mojsija, Davida, proroka. Nisu poznavali Isusa licem u lice, nisu videli krst, nisu čuli glas anđela koji javlja vest o praznom grobu. A ipak su verovali. Neki su izbavljeni još za života, neki tek u večnosti. Ali su živeli sa nadom.

A ja? Ja imam Novi zavet. Znam kako je Isus hodao prašnjavim putevima Judeje. Kako je doticao bolesne. Kako je opraštao grehe. Kako nam je pokazao Oca. Znam i kako danas radi kroz Crkvu, uprkos našoj nesavršenosti.

Znam da je živ.

I zato nisam obeshrabren. Štaviše, danas sam ohrabren više nego ikad. Oči mi se sve češće podižu ka Njemu, Usavršitelju moje vere, osloncu u svakoj slabosti, jedinom sigurnom temelju koji ne popušta kada sve drugo padne.

I dok ulazim u godinu pred sobom, u srcu nosim jednu misao, više nego bilo koji drugi plan, želju, cilj:

„Sa Njim, šta god da dođe, biće dobro.”

I sad želim da se obratim tebi koji čitaš.

Možda si imao tešku godinu. Možda ti se sve srušilo. Možda si i dalje slomljen i zatrpan ruševinama prošle godine. Možda ti je vera slaba, možda se pitaš da li Bog uopšte vidi. Možda ti se čini da se ništa neće promeniti. Da nema smisla počinjati, da nema nade.

Ali ima.

Ne zato što će magično sve postati lako. Ne zato što će sve što je teško nestati kad pukneš prstima. Već zato što postoji Onaj koji je prošao kroz bol, smrt i tamu, da ti pokaže put. I zato što te voli.

Ne romantično. Ne površno.

Nego do krvi. Do žrtve. Do poslednjeg daha. Za tebe.

Ali ne zato što si ti posebno vredan u očima sveta.

Već zato što je On Bog.

Bog koji se ponizio. Bog koji se rodio kao dete. Bog koji je plakao. Živeo. Jeo sa grešnicima. Doticao gubave. Praštao preljubnicima. Ljubio izgubljene. Umro za neprijatelje.

Za mene. Za tebe.

I tu dolazi najvažniji deo.

Ako si ikada imao želju da Ga upoznaš, ne kao ideju, ne kao tradiciju, ne kao religiju, nego kao Živog Gospoda… možda je ova godina tvoja prilika. Ne zato što je januar. Ne zato što bi to tako trebalo. Nego zato što On danas stoji pred tobom sa ispruženom rukom.

Ne da te osudi. Nego da te podigne.

Ne da te gura. Nego da te vodi.

Ne da te zarobi. Nego da te oslobodi.

 

A ja ti, ne kao sveštenik, već kao čovek koji je tek prošle godine naučio da se stvarno uhvati za tu ruku, kažem iskreno: primi je.

Pusti Ga da ti bude Otac. Spasitelj. Prijatelj. Ne moraš sve znati. Ne moraš biti spreman. Samo se otvori.

Jer najbolja godina tvog života ne počinje kada okolnosti postanu savršene.

Počinje kada poznaš Onoga koji sve drži u rukama.

 

Želim ti dobro u ovoj godini. Iskreno.

Želim ti zdravlje, mir u domu, uspeh u poslu, ljubav u porodici.

Ali još više od svega želim ti ovo:

Neka ti Bog postane stvarnost, ne pojam.

Jer tek tada najbolje zapravo može doći.

Srećna ti nova godina i neka ova godina bude godina susreta sa Hristom.

 

Tvoj u Gospodu,

Slobodan