Uvod

Među osnovnim svojstvima Crkve koja se ispovedaju u Nikejsko-carigradskom simbolu vere nalazi se i njena apostolskost. Tokom istorije hrišćanstva pitanje apostolskog identiteta predstavljalo je jednu od centralnih tema eklezioloških rasprava, budući da se njime određuje odnos Crkve prema njenim izvorima, autoritetu i kontinuitetu. U pravoslavnoj tradiciji apostolskost se ne shvata isključivo kao istorijska povezanost sa apostolima, već i kao trajno očuvanje apostolske vere, bogosluženja i crkvenog predanja.

Apostolsko prejemstvo najčešće se definiše kao neprekinuti niz episkopskih rukopoloženja koji povezuje savremene episkope sa apostolima. Međutim, u pravoslavnoj teologiji ovaj pojam ima šire značenje. Pored istorijskog kontinuiteta episkopata, on podrazumeva kontinuitet vere, svetotajinskog života i sabornog iskustva Crkve. Cilj ovog rada jeste da, primenom istorijsko-teološke metode, analizira razvoj i značenje apostolskog prejemstva u pravoslavnoj ekleziologiji, kao i njegov značaj u savremenim teološkim raspravama.

Istorijski temelji apostolskog prejemstva

Koreni učenja o apostolskom prejemstvu nalaze se u novozavetnim spisima. Pastirske poslanice svedoče o prenošenju službe kroz polaganje ruku, dok knjiga Dela apostolskih prikazuje organizovanje prvih hrišćanskih zajednica pod vođstvom apostola i njihovih neposrednih saradnika. Već u apostolskom periodu može se uočiti težnja ka očuvanju kontinuiteta službe i jedinstva zajednice.

Tokom drugog i trećeg veka apostolsko prejemstvo postalo je jedan od ključnih kriterijuma crkvene autentičnosti. U vreme pojave različitih gnostičkih i drugih heterodoksnih pokreta, Crkva je naglašavala povezanost svojih episkopa sa apostolima kao potvrdu verodostojnosti svog učenja. Sveti Irinej Lionski smatrao je da se istinitost crkvenog predanja može proveriti kroz sukcesiju episkopa koji vode poreklo od apostola.¹ Na taj način sukcesija je postala ne samo istorijski pokazatelj kontinuiteta već i teološki argument u odbrani apostolske vere.

Apostolsko prejemstvo u svetootačkoj tradiciji

Svetootačka literatura pruža dragocen uvid u rano hrišćansko razumevanje sukcesije. Sveti Ignjatije Antiohijski naglašava značaj episkopa kao centra crkvenog jedinstva i poziva vernike da ostanu u zajednici sa svojim episkopom.² U njegovim poslanicama episkopska služba nije predstavljena kao administrativna funkcija, već kao služenje koje čuva jedinstvo Crkve.

Sveti Irinej Lionski dodatno razvija ovu misao povezujući sukcesiju episkopa sa očuvanjem apostolskog predanja. Za njega apostolsko prejemstvo nije puka genealogija crkvenih službenika, već vidljivi izraz kontinuiteta vere koju su apostoli predali Crkvi. Ovakvo razumevanje ostalo je karakteristično za pravoslavnu tradiciju sve do danas.

Važno je naglasiti da za oce Crkve istorijska sukcesija i kontinuitet vere nisu predstavljali dve odvojene stvarnosti. Naprotiv, smatralo se da sukcesija ima smisla samo ukoliko služi očuvanju apostolskog učenja i života Crkve.

Apostolsko prejemstvo u pravoslavnoj ekleziologiji

U pravoslavnoj teologiji apostolsko prejemstvo posmatra se u okviru celokupnog života Crkve. Episkop nije samo naslednik apostola po liniji rukopoloženja, već i čuvar apostolskog predanja. Njegova služba dobija puno značenje jedino u zajednici vernih i u okviru sabornog života Crkve.

Pravoslavni teolozi ističu da se apostolsko prejemstvo ne može svesti na formalni ili pravni kontinuitet. Ono podrazumeva očuvanje pune vere Crkve, njenog bogosluženja i svetotajinskog života. Zbog toga se sukcesija ne posmatra kao mehanički prenos vlasti, već kao izraz trajnog prisustva apostolske vere u istoriji.

Posebno mesto zauzima princip sabornosti. Nijedan episkop ne deluje samostalno, već kao deo zajednice episkopa koja zajedno čuva apostolsko predanje. U tom smislu, apostolsko prejemstvo nije samo karakteristika pojedinačnog episkopa, već izraz kontinuiteta cele Crkve.

Savremena pravoslavna tumačenja

Savremeni pravoslavni teolozi ponudili su različita, ali međusobno povezana tumačenja apostolskog prejemstva. Georgije Florovski naglašava značaj vernosti svetootačkom predanju kao osnovnom kriterijumu apostolskosti.³ Nikolaj Afanasjev razvija evharistijsku ekleziologiju, prema kojoj se apostolskost Crkve ostvaruje kroz punoću evharistijske zajednice.⁴ Jovan Zizjulas ističe značaj episkopa kao nosioca jedinstva lokalne crkvene zajednice i vidljivog izraza njenog kontinuiteta sa apostolima.⁵

Iako se njihovi pristupi razlikuju, zajedničko im je insistiranje na tome da apostolsko prejemstvo ne predstavlja samo istorijski lanac rukopoloženja, već živu stvarnost koja se ostvaruje u životu Crkve.

Apostolsko prejemstvo i savremeni ekumenski dijalog

Pitanje apostolskog prejemstva zauzima značajno mesto u savremenom ekumenskom dijalogu. U odnosima između Pravoslavne, Rimokatoličke i Anglikanske crkve ono predstavlja jednu od najvažnijih tema teoloških razgovora. Iako postoji široka saglasnost o značaju istorijskog kontinuiteta episkopata, različite tradicije različito tumače odnos između sukcesije, crkvenog autoriteta i apostolske vere.

Ove rasprave pokazuju da apostolsko prejemstvo nije samo istorijsko pitanje. Ono se neposredno tiče identiteta Crkve, njenog jedinstva i razumevanja crkvenog autoriteta. Upravo zbog toga ono ostaje jedna od najvažnijih tema savremene ekleziologije.

Zaključak

Analiza pokazuje da apostolsko prejemstvo u pravoslavnoj tradiciji predstavlja složen pojam koji obuhvata istorijski kontinuitet episkopata, očuvanje apostolske vere i vernost crkvenom predanju. Iako istorijska sukcesija zauzima važno mesto u pravoslavnoj ekleziologiji, ona se ne posmatra odvojeno od ukupnog života Crkve.

Specifičnost pravoslavnog razumevanja apostolskog prejemstva nalazi se u jedinstvu istorijskog kontinuiteta i teološke vernosti. Apostolskost Crkve potvrđuje se ne samo neprekinutim nizom rukopoloženja, već i očuvanjem vere koju su apostoli predali Crkvi i koja se kroz vekove prenosi u njenom bogoslužbenom, svetotajinskom i duhovnom životu. Upravo u toj povezanosti sukcesije i predanja pravoslavna teologija vidi jedan od temeljnih izraza identiteta Crkve.

Fusnote

¹ Irenaeus of Lyons, Against Heresies, III, 3, 1–3.

² Ignatius of Antioch, Letter to the Smyrnaeans, 8.

³ Georges Florovsky, Bible, Church, Tradition: An Eastern Orthodox View, 1972.

⁴ Nicholas Afanasiev, The Church of the Holy Spirit, 2007.

⁵ John D. Zizioulas, Being as Communion, 1985.

Literatura

Afanasiev, Nicholas. The Church of the Holy Spirit. Notre Dame: University of Notre Dame Press, 2007.

Florovsky, Georges. Bible, Church, Tradition: An Eastern Orthodox View. Belmont: Nordland Publishing, 1972.

Ignatius of Antioch. The Epistles of Saint Ignatius. Grand Rapids: Baker Academic, 2007.

Irenaeus of Lyons. Against Heresies. New York: Paulist Press, 1992.

Meyendorff, John. Byzantine Theology. New York: Fordham University Press, 1983.

Zizioulas, John D. Being as Communion. Crestwood: St. Vladimir’s Seminary Press, 1985.