„Gospode, molimo Te, čuvaj Crkvu Svoju Svojom neprestanom milošću; i pošto čovekova slabost bez Tebe ne može a da ne padne, čuvaj nas uvek Svojom pomoći od svega što je štetno, i vodi nas ka svemu što je korisno za naše spasenje; kroz Isusa Hrista, Gospoda našega. Amin.“

Draga braćo i sestre,

ova kratka molitva govori mnogo o našem životu pred Bogom. U njoj nema hvalisanja čovekovom snagom. Nema obećanja da ćemo sami sve izdržati, sve rešiti i sami sebe sačuvati.

Naprotiv, ona počinje priznanjem:

„Gospode, Ti nas čuvaj.“

To je molitva vere, ali i duboke poniznosti.

Ne možemo sve sami

Mi često mislimo da nam je potrebno samo više znanja, više novca, više sigurnosti ili bolje okolnosti. Ali ova molitva ide dublje.

Čoveku nije potrebna samo povremena Božja pomoć.

Potrebna mu je neprestana milost.

Čovek najlakše vidi svoju slabost kada padne. Mnogo je teže shvatiti da smo od Boga zavisni i onda kada stojimo, kada smo zdravi, kada imamo posao, kada je porodica na okupu i kada mislimo da smo sigurni.

Sve što imamo može se promeniti veoma brzo.

Zato vera ne govori samo:

„Bože, pomozi mi kada dođe nevolja.“

Ona govori:

„Gospode, čuvaj me svakoga dana.“

Slabost nije kraj

U molitvi stoji:

„Pošto čovekova slabost bez Tebe ne može a da ne padne.“

To nije pesimizam. To je iskrenost.

Apostol Petar je bio uveren da nikada neće ostaviti Hrista, pa Ga je iste noći tri puta porekao. Učenici su obećavali da će ostati uz Gospoda, pa su u Getsimaniji zaspali.

I mi često kažemo:

„Nikada više.“

„Od sutra ću drugačije.“

„Ovoga puta ću izdržati.“

A onda ponovo padnemo.

Ali dobra vest Jevanđelja nije samo da smo mi slabi.

Dobra vest je da je Bog milostiv.

Molitva ne kaže:

„Pošto smo slabi, sve je izgubljeno.“

Ona kaže:

„Pošto smo slabi, Gospode, čuvaj nas.“

Tu počinje hrišćanska nada.

Naša vera ne počiva samo na tome koliko čvrsto mi držimo Boga, nego na tome koliko čvrsto Bog drži nas.

Sačuvaj nas od onoga što kvari dušu

Molimo:

„Čuvaj nas od svega što je štetno.“

Lako prepoznajemo ono što šteti telu: bolest, siromaštvo, nesreću, nasilje.

Ali postoji i ono što šteti duši.

Gordost.

Zavist.

Mržnja.

Ogorčenost.

Pohlepa.

Laž.

Osveta.

Potreba da uvek budemo u pravu.

I posebno na našim prostorima postoji opasnost da stare rane postanu nasledstvo novih generacija.

Na Balkanu se dugo pamti.

Pamte se ratovi.

Pamte se uvrede.

Pamte se nepravde.

Pamte se porodične i nacionalne podele.

Sećanje samo po sebi nije greh. Ali kada sećanje postane gorivo za mržnju, ono počinje da uništava i sadašnjost i budućnost.

Zato treba da molimo:

„Gospode, sačuvaj nas ne samo od rata, nego i od mržnje koja rat priprema u ljudskom srcu.“

Sačuvaj nas od toga da drugog čoveka prestanemo gledati kao čoveka.

Sačuvaj nas od rečenice:

„Svi su oni isti.“

Sačuvaj nas od prenošenja mržnje na svoju decu.

Hrišćanska vera nas ne uči da zaboravimo istinu, niti da nepravdu nazivamo dobrom.

Ali nas uči da čak ni kada tražimo pravdu ne izgubimo dušu.

Šta ćemo ostaviti svojoj deci?

Jedno od najvažnijih pitanja za naše porodice jeste:

Šta ostavljamo sledećoj generaciji?

Kuću?

Stan?

Zemlju?

Novac?

Sve to može imati vrednost.

Ali mnogo je važnije šta ostavljamo u njihovom srcu.

Ako dete stalno sluša:

„Ovde nema života.“

„Nikome ne veruj.“

„Dobrota se ne isplati.“

„Pošten čovek samo strada.“

„Samo gledaj sebe.“

onda će jednog dana možda imati sve materijalno, a izgubiti nadu.

Naša deca ne treba da naslede samo naše prezime.

Treba da naslede i našu veru.

Treba da vide da čovek može biti pošten i kada drugi varaju.

Da može oprostiti, a ipak postaviti granice.

Da može voleti svoj narod, a ne mrzeti drugi.

Da može biti veran svojoj veri bez ponižavanja tuđe ljudskosti.

Da može pasti, ali i ponovo ustati.

Ne molimo samo da zlo prestane

Molitva dalje kaže:

„Vodi nas ka svemu što je korisno za naše spasenje.“

Hrišćanski život nije samo izbegavanje greha.

Nije dovoljno reći:

„Neću mrzeti.“

Treba učiti da volimo.

Nije dovoljno:

„Neću lagati.“

Treba zavoleti istinu.

Nije dovoljno:

„Neću se svetiti.“

Treba učiti oproštaj.

Nije dovoljno reći:

„Nikome ne činim zlo.“

Treba pitati:

„Kome danas mogu učiniti dobro?“

Bog nas ne poziva samo da budemo manje loši.

Poziva nas da postanemo drugačiji ljudi.

„Vodi nas“

Ove dve reči posebno su važne.

Bog nas vodi.

To znači da ne moramo uvek znati ceo put.

Često bismo želeli da nam Bog pokaže sledećih deset godina, a On nam pokazuje samo sledeći korak.

Mi pitamo:

„Šta će biti sa mojom decom?“

A Bog kaže:

„Voli ih danas.“

Pitamo:

„Šta će biti sa mojim poslom?“

„Radi pošteno danas.“

„Šta će biti sa mojim životom?“

„Hodaj sa Mnom danas.“

Vera ne znači da znam sve što će se dogoditi.

Vera znači da znam Ko ide sa mnom.

Posebna reč za nas na Balkanu

Naši narodi mnogo su propatili.

Mnoge porodice nose ratne rane.

Mnogi mladi odlaze u inostranstvo.

Mnogi roditelji ostaju sami.

Mnogi rade mnogo, a opet jedva sastavljaju kraj s krajem.

Ima ljudi koji su izgubili poverenje u institucije, u druge ljude, pa čak i u samu budućnost.

Zato nam nije potrebna još jedna poruka koja samo kaže:

„Budite jaki.“

Ljudi su već umorni od toga da stalno moraju biti jaki.

Potrebna nam je poruka:

„Ne moraš sve sam. Bog je sa tobom.“

Neko možda danas nosi strah za dete.

Neko bolest.

Neko kredit.

Neko bračni problem.

Neko samoću.

Neko osećanje da mu je život prošao, a da ništa nije bilo onako kako je zamišljao.

Takvom čoveku Jevanđelje kaže:

Bog te nije zaboravio.

Tvoja priča još nije završena.

Ne čekaj da se prvo svi drugi promene

Često kažemo:

„Kada bi se samo ljudi promenili.“

„Kada bi država bila drugačija.“

„Kada bi porodica bila drugačija.“

„Kada bi komšija bio drugačiji.“

Ali Bog često postavlja drugo pitanje:

„Šta mogu danas da promenim u tebi?“

Možda ne možeš promeniti ceo svet.

Ali možeš prestati da mrziš jednog čoveka.

Možda ne možeš zaustaviti sve laži.

Ali možeš odbiti da izgovoriš jednu.

Možda ne možeš rešiti siromaštvo.

Ali možeš pomoći jednom čoveku.

Možda ne možeš promeniti celu zemlju.

Ali možeš podići dete koje će biti pošteno.

Velike promene često počinju veoma malim odlukama.

Vera se proverava kod kuće

Najlakše je izgledati pobožno u crkvi.

Ali vera se veoma često proverava u kući.

Kako govorimo sa supružnikom?

Kako se odnosimo prema roditeljima?

Kako razgovaramo sa decom?

Kako govorimo o čoveku koji nije prisutan?

Možemo znati mnoge molitve i crkvene običaje, ali ako ne umemo reći:

„Pogrešio sam.“

„Oprosti mi.“

„Volim te.“

„Treba mi pomoć.“

onda nam i dalje treba mnogo Božje milosti.

A dobra vest je:

Božje milosti ima dovoljno.

Kroz Isusa Hrista, Gospoda našega

Molitva se završava rečima:

„Kroz Isusa Hrista, Gospoda našega.“

To nije samo liturgijski završetak.

To je srce svega.

Mi ne dolazimo Bogu zato što smo dovoljno dobri.

Ne molimo:

„Pomozi mi jer sam zaslužio.“

Dolazimo kroz Hrista.

On poznaje slabost.

Poznaje umor.

Poznaje izdaju.

Poznaje bol.

Poznaje nepravdu.

Poznaje smrt.

Zato kada kažemo:

„Gospode, čuvaj nas“,

ne govorimo Bogu koji ne zna šta znači ljudska patnja.

Govorimo Hristu koji je bio među nama, koji je poneo krst i koji je vaskrsao.

Krst nam govori:

Nijedna tama nije toliko duboka da Bog ne može ući u nju.

Vaskrsenje nam govori:

Nijedan grob nema poslednju reč.

Molitva za kraj

Gospode,

čuvaj svoju Crkvu.

Čuvaj naše porodice.

Čuvaj našu decu i naše stare.

Čuvaj one koji su daleko od svojih domova.

Čuvaj one koji ne znaju kako će sutra platiti račune.

Čuvaj bolesne, usamljene i umorne.

Čuvaj nas od mržnje, zavisti, gordosti, nasilja i očajanja.

Sačuvaj nas od toga da stare rane pretvorimo u novu mržnju.

Nauči nas da govorimo istinu bez mržnje.

Da tražimo pravdu bez osvete.

Da volimo svoj narod bez prezira prema drugome.

Da budemo verni svojoj veri bez ponižavanja tuđeg dostojanstva.

Čuvaj naše domove.

Vrati mir među supružnike.

Vrati razgovor između roditelja i dece.

Daj snagu onima koji žele da počnu ponovo.

Kada padnemo — podigni nas.

Kada zalutamo — vrati nas.

Kada se uplašimo — budi naša sigurnost.

Kada oslabimo — budi naša snaga.

Kada ne znamo put — vodi nas.

Ne daj nam samo ono što želimo.

Daj nam ono što nam je potrebno.

Ne učini nas samo uspešnim.

Učini nas dobrim.

Ne učini nas samo jakim.

Učini nas milostivim.

I učini da jednog dana Balkan ne bude poznat samo po svojim ranama, nego i po ljudima koji su naučili da praštaju, da grade, da služe, da čuvaju život i da žive u veri.

Neka promena ne počne od nekog drugog.

Neka počne od mene.

Od mog srca.

Od moje kuće.

Od mojih reči.

Od mojih dela.

Danas.

Ovde.

Sa Tobom.

Gospode, pošto naša slabost bez Tebe ne može a da ne padne, čuvaj nas svojom neprestanom milošću, sačuvaj nas od svega što je štetno i vodi nas ka svemu što je korisno za naše spasenje, kroz Isusa Hrista, Gospoda našega.

Amin.