Jedno od pitanja koje se često postavlja u razgovorima između hrišćana različitih tradicija jeste: da li apostolsko prejemstvo može postojati u više Crkava ili je ono svojstveno samo jednoj?

Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan, ali se može reći da i istorija Crkve i zvanični stavovi najstarijih hrišćanskih zajednica pokazuju da validno apostolsko prejemstvo nije ograničeno samo na jednu Crkvu.

Apostolsko prejemstvo predstavlja neprekidan prenos episkopske službe od svetih apostola do današnjih episkopa, kroz hirotoniju polaganjem ruku. Ono nije samo istorijski niz rukopoloženja, već podrazumeva i očuvanje apostolske vere, crkvenog poretka i neprekidnog života Crkve.

Upravo zato su Rimokatolička crkva, Pravoslavne crkve i Orijentalne pravoslavne crkve tokom vekova zadržale uverenje da poseduju apostolsko prejemstvo.

Posebno je značajno da Rimokatolička crkva ne smatra da samo ona poseduje validne episkopske hirotonije. Naprotiv, ona zvanično priznaje da Pravoslavne crkve, Orijentalne pravoslavne crkve, Asirska Crkva Istoka i Poljska nacionalna katolička crkva imaju validne episkopske činove i Svete tajne. To znači da priznaje i njihovo apostolsko prejemstvo, iako nisu u punom crkvenom zajedništvu sa Rimom.

Isto tako, Pravoslavna crkva nikada nije negirala istorijsko poreklo rimokatoličkog episkopata od apostola. Međutim, pravoslavno bogoslovlje naglašava da apostolsko prejemstvo nije samo neprekidan niz hirotonija, već i očuvanje apostolske vere i života Crkve. Zbog toga pravoslavni bogoslovi o ovom pitanju govore šire nego što je to puko istorijsko nabrajanje episkopa.

S druge strane, pitanje anglikanskog apostolskog prejemstva predstavlja posebnu temu. Rimokatolička crkva je u buli Apostolicae Curae (1896) zaključila da anglikanske hirotonije nisu validne, pre svega zbog pitanja forme i namere hirotonijskog obreda. O ovom pitanju ne postoji potpuna saglasnost među svim hrišćanskim tradicijama, pa ono ostaje predmet bogoslovskih rasprava.

Ponekad se može naići na tvrdnju da samo Rimokatolička crkva ima pravo da govori o apostolskom prejemstvu. Takve izjave najčešće potiču iz pojedinih popularnih publikacija ili internet izvora, ali ne predstavljaju u potpunosti zvanično učenje same Rimokatoličke crkve. Njeni službeni dokumenti jasno priznaju validnost episkopskih hirotonija u pojedinim Istočnim crkvama.

To je veoma važna činjenica, jer pokazuje da se pitanje apostolskog prejemstva ne može svesti na jednostavnu tvrdnju da ga poseduje samo jedna crkvena zajednica.

Istovremeno, ne treba zaboraviti da apostolsko prejemstvo nije samo istorijski kontinuitet hirotonija. I Rimokatoličko i Pravoslavno bogoslovlje naglašavaju da ono podrazumeva i vernost apostolskom učenju, liturgijskom životu i crkvenom poretku. Upravo zato se u bogoslovlju apostolsko prejemstvo nikada ne posmatra isključivo kao administrativni ili pravni kontinuitet.

Zbog svega navedenog, može se zaključiti da validno apostolsko prejemstvo može postojati u više Crkava. To potvrđuju kako istorijsko predanje, tako i zvanični stavovi najstarijih hrišćanskih Crkava. Razlike koje među njima postoje odnose se pre svega na pitanje punog crkvenog zajedništva, dogmatskog učenja i međusobnog priznavanja, a ne isključivo na samo postojanje apostolskog prejemstva.

Stoga je, prilikom razgovora o ovoj temi, važno praviti razliku između validnosti apostolskog prejemstva i punog crkvenog opštenja. To su dva povezana, ali ne i istovetna pojma. Upravo ta razlika omogućava da se razume zašto Rimokatolička crkva priznaje validne Svete tajne Pravoslavne crkve, a Pravoslavna crkva istorijsko apostolsko poreklo rimokatoličkog episkopata, iako među njima još uvek ne postoji puno evharistijsko jedinstvo.