Rad proroka je uvek izraz Božje ljubavi. To je tačno, koliko god njihova poruka bila konfrontaciona i nepopularna. U našem starozavetnom čitanju, Gospod podseća na nevoljnog Jezekilja. Njegov je poziv taj koji na kraju služi i izgrađuje njegov narod. Kao „stražar“, Jezekilj treba da upozori ljude kada pogreše, upravo zato što Gospod nema „zadovoljstva zbog smrti zlih“, već čezne da se „okrenu sa svojih puteva i požive“.
Stražari čuvaju stražu pre nego što progovore. Reči autentičnog proročanstva moraju proizaći iz procesa kako unutrašnje tako i spoljašnje budnosti, tako da upozorenja odgovaraju stvarnim duhovnim opasnostima, umesto da pojačavaju utešne zablude u koje smo svi u iskušenju da se sklonimo. Kao „stražari“, sveštenici moraju ići „dalje od klišea“, umesto „izazivanja očiglednih i utešnih priča koje ljudi mogu pričati“, i identifikovanja stvarnih duhovnih „linija krivice“ .
U našoj poslanici Pavle deluje kao „stražar“ – upozoravajući svoje čitaoce da je vreme da odustanu od „naslađivanja i pijanstva. . . razuzdanosti i raskalašnosti. . . svađa i ljubomora “. Uprkos površnoj atraktivnosti, ove navike su na kraju destruktivne i sprečavaju one koji su uhvaćeni u njima da žive punim životom. Ovo je opšta istina o grehu: to je uvek neimaština; jer nas udaljava od našeg istinskog doma u Bogu.
Ponašanja koja Pavle kritikuje bila su uobičajena u Rimu, gde je prekomerna gozba bila deo kulture, uočljive potrošnje i zanemarivanja siromašnih. Njegova zapovest da „ne obezbeđuje meso“ nije napad na odgovarajuću negu i poštovanje tela. Praksa koju Pavle preporučuje je ona koja proizlazi iz brige, kako za naša tela, tako i za tela onih kojima su potrebna dobra koja drugi tako upadljivo i raskalašno troše.
Prožimajući poziv Jevanđelja je da se probudimo, da bismo „sabirajući tako sebi blago kao temelj za budućnost, da dostignu pravi život.“ (1. Timoteju 6.19) hrišćani ne smeu biti budni samo zbog sebe, već kao čin ljubavi i prema svetu. Božjem svetu trebaju učenici da bi bili budni s njim, da bi bili stražari sveta koji ukazuje na znake Kraljevstva i koji su znaci Kraljevstva. Poput stražara, Crkva je pozvana da „probudi svet“.
Naše čitanje Jevanđelja takođe se odnosi na proces imenovanja i suočavanja sa grehom. Isus podstiče svoje učenike da započnu privatnim razgovorom, a zatim, ako je potrebno, jednim sa „jednim ili dva“ svedoka. Cilj je obraćenje srca i pomirenje. Kao i praksa stražara, i postupak koji Isus zapoveda zahteva i strpljenje i hrabrost. Ne bi trebalo žuriti sa javnom osudom, ali se takođe ne može izbeći stvarnost greha.
Ako prestupnik odbije da sasluša svedoke i, na kraju, širu Crkvu, Isusova zapovest je beskompromisna: „Neka vam takav bude kao neznabožac i poreznik.“ Svaka faza u Isusovom obraćanju – čak i isključivanje nepokajanog prestupnika – ima za cilj da ih nagovori da se „okrenu sa svojih puteva i požive“.
Pomirenje koje je izvršio Hristos uvek se zasniva na istini i pravdi. Ali takvo suočavanje nikada ne sme biti podstaknuto prezirom: njegov kontekst uvek treba da bude vera, nada i ljubav. Pravi prorok prepoznaje da sav greh udaljava ljude od Boga i govori u molitvi u nadi da će se slušaoci pokajati i pronaći svoj pravi dom u Bogu.

Vlč. Zoran Minić

Molitva dana
***

Svemogući Bože,
koji je pozvao Svoju Crkvu da svedoči
da si u Hristu pomirio svet sa sobom:
pomozi nam da objavimo dobru vest o Tvojoj ljubavi,
da svi koji to čuju budu privučeni k Tebi;
kroz Njega koji je razapet na krstu,
i caruje s Tobom u jedinstvu Svetog Duha,
jedan Bog, sada i zauvek.
Amin

Čitanja:
– Knjiga proroka Jezekilja 33,7-11;
– Psalam 119,33-40;
– Rimljanima poslanica sv. apostola Pavla 13,8-do kraja;
– Sveto Jevanđelje po Mateju 18,15-20