Moji prijatelji, danas čitamo parabolu o kralju koji je priredio svadbenu gozbu za svog sina. Svako od sinoptičkih Jevanđelja – Matej, Marko i Luka – sadrži ovu priču, a ipak joj Matej daje potpuno drugačiji ton nego Marko ili Luka. Prvo, sve ovo radi kralj. Drugo, Matej dodaje parabolu povrh parabole. Mogao je da završi svoju parabolu sa svim ljudima koji su uvedeni na svadbenu gozbu nakon što su drugi odbili da dođu i svi bi bili srećni. Umesto toga, Matej je dodao još jednu malu parabolu o čoveku koji nije obukao odgovarajuću odeću.
Zašto bi Matej napisao ovu prilično grubu parabolu? Zapamtite da sva Jevanđelja nisu napisana u vakuumu, već u kontekstu Crkve prvog veka koja se borila za svoj identitet. Ova Crkva još uvek nije bila sasvim sigurna u kom smeru ih Gospod vodi. Mogli bismo pomisliti da je Crkva posle Pedesetnice bila u savršenom u redu. To zaista nije tačno. Pročitajte Dela apostolska i čitaćete o jednoj polemici za drugom koja se suočavala s tom primitivnom zajednicom.
Matej je napisao svoje Jevanđelje oko 85. godine nove ere. Kataklizmični događaj dogodio se petnaestak godina pre toga, ali je to bilo uništenje Jerusalima od strane rimske vojske. Ni jedan kamen nije ostao na drugom, baš kao što je Isus predvideo. Jevrejski narod bio je raštrkan. Vojska je poterala ostatak naroda južno od Jerusalima u judejska brda. Na kraju su se obračunali s njima na mestu zvanom Masada, s pogledom na Mrtvo more.
Jevrejske nacije više nije bilo. Ljudi koji su prešli iz judaizma u hrišćanstvo su to znali. Ispitivali su šta se dogodilo; ko su i šta su bili. Da li su oni ogranak judaizma? Sekta judaizma? Matej kaže vrlo jednostavno, “Ne. Mi smo nešto vrlo posebno; nešto sasvim drugo.”
Parabola u današnjem Jevanđelju govori upravo o toj činjenici. Kralj je priredio banket za svog sina. Poslao je svoje glasnike i oni su ignorisani. Bog je poslao svoje proroke u Izrael i oni su bili ignorisani. Poslao je druge, kaže parabola, i oni su ubijeni. Bog je poslao druge proroke u Izrael i oni su ubijeni. Car se, prema paraboli, naljutio i poslao vojsku i uništio njihov grad i rasejao ih. To je zaista „ugrizlo“ narod koji je video svoj voljeni Izrael kako ga uništavaju vojske Rima.
Ljudi su bili različiti. To su bili ljudi okupljeni sa autoputeva. Bili su to neznabošci kojima se Crkva sada obratila da ih uvede u ovu zajednicu vernika. Doveli su, kaže sveti Matej, sve vrste ljudi i dobrih i loši. Možemo to razumeti da u Crkvi postoji poziv na koji se mnogi ljudi odazivaju, ali se odazivaju iz različitih razloga.
Nisu svi ti razlozi ispravni. Neki od tih razloga su prilično sebični. To je mesto gde treba biti. “Član sam Crkve jer priređuju dobre zabave. Tamo je hrana dobra.” „Član sam ove zajednice jer sam zaljubljen u ciglu i malter.“ „U toj Crkvi imaju izvrsne klubove“. „U toj Crkvi je moj nacionalni identitet hranjen na najbolji način“. Razni razlozi zbog kojih bi ljudi bili okupljeni u zajednici. Nisu loši, ali su strašno nepotpuni. Pogrešni razlozi mogu promeniti pojedinca da misli da je sve u redu dok su članovi Crkve.
Članovi Crkve ponekad mogu biti užasno sitničavi. To ne znači da su sami laici sitničavi. Ponekad je sveštenstvo. Ponekad, ne daj Bože, čak i biskupi, odnosno arhiepiskopi mogu da zagovaraju sve vrste ludih, besmislenih učenja. Neki žele da to bude ekskluzivan, netaknut klub. To smo videli u mnogim tradicionalnim denominacijama. U Crkvi su izbijale svađe koje apsolutno nisu bile Božje, svađe koje nisu imale nikakve veze sa širenjem Jevanđelja. Postoje pojedini biskupi koji imaju svoje male feude i mogu biti „velike žabe u malim ribnjacima“. Na to nas upozorava parabola.
Drugi deo današnje parabole bavio se pojedincem bez odgovarajuće odeće za venčanje. U predsoblju velike sale mogli su da obuku odeću. Bilo je dostupno, visilo je tamo da ih obuku. Ali ovaj pojedinac je više voleo da dođe obučen u „farmerke i patike“. Puko prisustvo, kaže Isus, nije bilo dovoljno.
Nešto drugo se moralo dogoditi tom pojedincu, a to je bila transformacija njegovog života da bi bio rado viđen gost. Kao hrišćanski narod, vi i ja shvatamo da se pre svega Crkva odnosi na spasenje. Vi i ja stojimo u potrebi za Božijom spasonosnom blagodati za nas lično, pojedinačno. Neophodno je da vi i ja primimo ovu blagodat i budemo zahvalni za ono što je Bog učinio za nas; pozivajući nas na gozbu života. Ako bismo rekli: „Pa, dovoljno je samo moje prisustvo“, ta druga parabola u današnjoj priči trebalo bi da bude pravedno upozorenje. Mora doći do obraćenja, promene srca, okretanja od greha Bogu i samo Bogu.
Ako postoji bilo kakav problem sa kojim se Crkva suočava ovih dana, to je problem identiteta hrišćanskog naroda; narod kome je potrebna Božija blagodat; narod koji bi bio zahvalan na toj blagodati. Narod koji bi priznao svoju grešnost pred Bogom i odbacio je da bi zagrlio Boga. Obući tu odeću znači obući spas. Mislim da prihvatim Isusa Hrista kao ličnog Gospoda i Spasitelja. Nema drugog načina. Kada se okupljamo na evharistiji to ne može biti savršeniji način na koji izražavamo ko smo i šta smo kao narod. Na taj način je Crkva prvog veka znala ko je to. „Jedan hleb“, kaže sveti Pavle, „čini nas jednim telom u Hristu“. Dok primamo evharistiju, to je znak našeg jedinstva u Hristu. To je znak da smo „Crkva“ i to jedinstvo donosi čudesno i tajanstveno.
Ovo je svadbeni banket Gospodnji na koji je pozvao svakog od nas. Kako smo obučeni? Sa zahvalnošću? Sa priznanjem da nam je potrebna milost Božja? Ili smo odeveni samo govoreći: „Ovde sam i Bog bi trebalo da bude veoma zahvalan što sam ovde“?
Proslavimo evharistiju u tom svetlu. Ovo je Bog koji nas je spasio. Odeveni u odeću spasenja slavimo Isusovu pobedu nad smrću, nad svime što nije od Boga.

(Velečasni Zoran Minić)

Molitva dana

Blaženi Gospode,
koji su učinio da svo Sveto Pismo bude napisano za naše učenje:
pomozi nam da čujemo, da čitamo, obeležavamo, učimo i razumemo,
da kroz strpljenje i utehu Tvoje svete Reči,
možemo zagrliti i zauvek čvrsto držati
nadu u večni život,
koju si nam dao u našem Spasitelju Isusu Hristu,
koji je živ i caruje sa tobom,
u jedinstvu Svetog Duha,
jedan Bog, sada i zauvek.
Amin.

Čitanja:
– Efescima 5, 15-21.
– Mateju 22, 1-4.