Molitva: Podari nam, usrdno Te molimo, svemogući Bože, da mi, koji po svojim zlim delima zaslužujemo da budemo kažnjeni, utehom milosti Tvoje možemo biti pomilovani; kroz Gospoda našeg  i Spasitelja, Isusa Hrista. Amin.

Prvo čitanje:  2 Dnevnika 36, 14-16.19-23

Psalam 137,1-6.

Drugo čitanje: Efescima 2,4-10

Jevanđelje: Jovan 3,14-21

Duhovno razmišljanje

Poznata istočnjača priča kaže da je neki čovek odlučio da traži sreću. Pedeset godina je putovao tražeći i raspitujući se za nju. Tražio ju je u palatama i kolibama, u nauci i umetnosti, u slavi i časti. No, nigde je nije bilo. Naprotivn, svuda je nailazio samo na problem i žalost, bolest i nedaće.  Konačno ostario i umoran dolazi jednog dana do jednog hrama na kojem je pisalo: Ovo je jedino mesto na kojem ne odjekuje plač i ne muči nikakva bol, jer ovde stanuje sreća.  Sav ozaren požuri staračkim korakom koliko je brže mogao niz stepenice i drhtavom rukom je otvorio teška vrata. Nemalo se iznenadio kad je ispred sebe ugledao ništa drugo nego veliku okruglu dvoranu, a usred nje samo jedan grob.

Ova priča govori o našem zemaljskom životu. A on je prolazan. Iza mnogih su već poodavno veseli trenuci proslave prve pričeti, potvrde (miropomazanja), dodele đačke diplome, završenog studija, veridbe, svadbi… Sve je prošlo, a sreće nigde. Toliko smo možda proputovali i žrtvoali da bimo je sreli, a nje nigde. Nismo je našli zato što smo je tražili na pogrešnim mestima. Tražili smo je bez Boga, a ona je od njega neodvojiva.

O tome govori današnji odlomak jevanđelja koji donosi kraj Isusovog razgovora s Nikodimom. Nikodim se verovatno bojao da po danu dođe kod Isusa; plašio se da ga neko ne vidi.  Ali svejedno mi i u njemu takvom prepoznajemo čežnju za Ljubavlju, Svetlom i Istinom – čežnju za Bogom. Iako se bojao, Nikodim je smogao hrabrosti, makar i po noći, da traži Isusa.  I nije odustao dok ga nije našao. Trajni nam je zadatak da tragamo za Isusom – i danju i noću, i u strahu, nesigurnosti, pandemiji, bolesti. Trajni nam je zadatak da želimo biti Božji. Trajni nam je zadatak a posvedočimo da smo Božji.

I mi se poput Nikodima neretko krijemo u svoj mrak da nas niko ne vidi. Sramota nas je u školi, na radnom mestu, u društvu da kažemo da postimo, da se svaki dan molimo, da smo redovni na službama, da pokušavamo da živimo po Božjim zapovestima.

Kada god odaberemo Božju stranu, zlo će se uvek probuditi. Kad god odlučimo da molimo, ustaće stotinu zlih demona da nas rastresu. Snaga naše vere ne pokazuje se prvenstveno u tome koliko pobožno molimo, nego koliko smo u svakodnevnom životu u različitim prilikama spremni da pkažemo da nas vera vodi i ispunjava. Odnosno koliko se mi zaista trudimo da živimo po veri. U veri je normalno pasti, ali nije normalno ne truditi se verski živeti.

U drugoj smo polovini Velikog posta kada naše misli sve više zaokuplja Golgota, krst i Hristos na krstu. Uskoro ćemo proslaviti Gospdnje muke – Veliki petak, koji u svom obredu sadrži otkrivanje Hristovog krsta uz reči: Evo drvo krsta, na kojem je visio Gospod, spasitenja sveta. Obred prepun simnolike. Krst se mora prekriti, jer nam je nažalost pogled na njega postao svakodnevan i običan, govoto nam  ništa više ne govori. Od grube grede i sramotnog kolca za zločince, od sredstva spasenja i stabla života, nastao je zlatni nakih oko vrata ili lepo izrezbaren ukras u našim domovima.

Šta nam znači onaj maleni nakit oko vrata? Dragocenost i umetničku vrednost ili on ipak nama hrištanima govori nešto drugo. Onaj pokriveni krst na Veliki petak nam želi reći: Pogled na ovo drvo je skupocen, životno značajan, isceljujuć i spasonosan, ali ne kao zapis ili mađioničarski trik. Hristov krst i vera u Raspetog i Uskrslgo nas spasavaju iz očaja i beznađa, iz blata zla i greha.

Toliko puta svako se od nas nađe u teškoj situaciji. Prečesto smo u životnoj opasnosti; u smrtnoj opasnosti i po teli i po duši. Toiko je trenutaka očaja i bezizlaznosti kad se pitamo: Ima li te, Bože? Gde si? Zašto nam sve ovo prepuštaš? Zašto nas ostavljaš same u nevolji?  U takvim trenucima čovek nije daleko od predaje, u iskušenju je da prekine i s Bogom i verom i Crkvom. Ovo vreme u kojem živimo je upravo takvo.  Međutim, i u ovakvim trenucima jasnije nego inače odzvanja poziv: Evo, drvo krsta.  Iz ovakvih situacija izvućiće nas pogled na Hristov krst. Ali pogled pun pouzdanja i vere, ne pogled očaja i sumnje, ne pogled trgovine i cenkanja.  Treba se i u ovo vreme istinski zagledati u krst kako bismo spoznali vrednost i smisao patnji i nevolja koje sada proživljavamo.

Na jednom krstu stoji zapisano: Ovo sam učino za tebe – a šta ti činiš za mene? Poštovanje njegovog krsta na Veliki petak je premalo ako se tome ne pridoda i poštovanje Hrista raspetoga u siromasima, bolesnima, u članovima naših porodica, komšijama, u svakom čoveku kojem je potrebna naša pomoć.  Vreme velikog posta je vreme čišćenja i osveženja, vreme kad se Božji glas i poziv s krsta jasnije čuju. Stoga, otvorimo svoje uši i učiniom sve da Hristov govor nama ovog posta ne bude govor gluvima. Amin.