Dvadeset i treća nedelja posle Svete Trojice

 

„Čija je ovo slika i natpis?“

 

O čemu se ovde radi? Može li biti da nas novac definiše, kontroliše i upravlja nama? Da li se sve svodi na novac? „Novac vrti svet, u to smo svi sigurni“, kako peva refren u Kabareu? Da li je kabare života jednostavno veza sa gotovinom kao što je Tomas Karlajl prvi predložio, a Karl Marks slavno tvrdio? I ako jeste, šta nas to čini?

 

Naravno, svi smo pogođeni novcem ili njegovim nedostatkom. Novac je, poslovično i biblijski rečeno, „koren svakog zla“. Zašto? Jer novac je moć. Zloupotreba novca je zloupotreba moći. Novac je izokrenut od sredstva razmene do oblika dominacije i kontrole. Postoji, odjednom, upotreba novca za dominaciju i manipulisanje drugima. Ali tu je i činjenica da novac dolazi da dominira nama.

 

To dovodi do toga da zaboravimo ko smo. Nigde, možda, ovo nije rasprostranjenije nego danas. Bez obzira da li smo bogati ili siromašni, zaposleni ili nezaposleni, penzionisani ili nepenzionisani, mi smo pod stalnim salvom slika koje nas uveravaju da smo samo ekonomska bića, da se naša vrednost i smisao naših života moraju meriti materijalno i finansijski. Ovo nije samo destruktivno po ljudsku ličnost i ljudsku zajednicu, već je kao takvo destruktivno za oblike iskrene i smislene razmene tako neophodne za dobrobit duša i zajednica. Njihov kraj, naš kraj, „je uništenje, čiji je bog njihov stomak“.

 

Novac dolazi da nas poseduje jer mu dozvoljavamo da definiše prostor u kome živimo svoje živote. Sredstva postaju ciljevi koji ne mogu biti ciljevi. Ekonomski ciljevi nas uvek moraju izneveriti iz prostog razloga što se naši životi i vrednost naših života ne mogu svesti na ekonomsku jednačinu. Kada smo ekonomski definisani, onda smo samo „stomaci“, takoreći, potrošači, a bez sumnje i „trbusi“. Zavedeni smo da mislimo da sve, uključujući i religiju, mora biti potrošački proizvod, roba koja se može prodati. Zlo novca leži upravo u tome da zaboravimo ko smo.

 

Suočeni sa ovakvom vrstom zaborava, Isus nas priziva k sebi. U Novom zavetu iznenađujuće, niko ne govori toliko o novcu kao Isus i ne postoji ništa o čemu Isus govori toliko kao novac. On nas previše dobro poznaje, naše slabosti i naša iskušenja. „Gde je tvoje blago, tamo će biti i tvoje srce“. Shodno tome, „lakše je kamili proći kroz iglene uši nego bogatašu ući u Carstvo nebesko“. I u današnjem Jevanđelju, rečenicom „Pokažite mi novac“, Isus se obraća farisejima, koji su nastojali da ga upletu u svoje razgovore o novcu i porezima.

 

„Čija je ovo slika i natpis?“, pita ih u odgovoru za novčić. Nosi lik Cezara, rimskog cara, najveće sile na zemlji, ljudski rečeno, u to vreme. Jer novac je, neizbežno, konkretan simbol svetske moći. I, koliko god da utiče na nas, fraza „dajte Cezaru stvari koje su Cezarove“ je istinita izjava koja odražava politički poredak kojem su podređene ekonomske stvari. Ipak, novac je potpuno nesposoban da bude slika onoga ko smo u istini našeg bića. To ne može biti slika nas. Novac ne može da obuhvati ko smo u suštini. Ako mislimo da može, onda i zaboravljamo i zavaravamo se. Dajemo novcu moć nad sobom. Pitanje „čija je ovo slika i natpis“ podseća nas na sebe i na Boga.

 

Novčić može imati lik Cezara i tako simbolizovati njegovu svetsku moć, ali Isus će reći Cezarovom čoveku u Jerusalimu, „ti ne bi mogao imati nikakvu moć nada mnom, da ti nije dato odozgo“. Čak i moć Cezara na kraju potiče od Boga i pripada Bogu.

 

Slika koju nosimo je nešto veće. Ne može se uhvatiti na novčiću. Nismo stvoreni po liku novca već po liku Božijem. Na krštenju smo zapečaćeni znakom krsta. „Naše državljanstvo je na nebu“ i naš ekonomski život mora biti podređen ne samo političkom životu već i duhovnoj stvarnosti našeg Bogom stvorenog i Bogom otkupljenog čovečanstva. Prava vrednost našeg bića nalazi se u tom višem i večnom odnosu razmene – razmeni ljubavi – koju je Isus Hristos obavio na krstu „za nas i za naše spasenje“. To treba ostvariti u životima, davanje bez računanja cene, jer „Bogu je sve moguće“, čak i spasenje bogatih.

 

Ako nas ljubav prema novcu sputava, onda sami sebe obmanjujemo onim što je manje od celokupne vrednosti i prave mere našeg bića. Pavle bi nas podsetio da nas ljubav Hristova mora obuzdati „jer smo uvereni da je jedan umro za sve; dakle svi su umrli. I umro je za sve da oni koji žive ne žive više za sebe nego za onoga koji je za njih umro i vaskrsao“. Takva je beskonačna razmena ljubavi i takva je ta beskonačna razmena u nama. Bog postaje čovek da bi sebe dao za nas i da bi njegov život živeo u nama. To je bez cene. To je neprocenjivo jer je van ljudske računice. To košta previše. To je beskonačna vrednost Isusove krvi.

 

Nasuprot idolima ekonomskog determinizma i tehnološkog napretka, podsećamo se na naš identitet sa Bogom u Hristu. Mi smo stvoreni po liku Božijem i zapečaćeni krstom Hristovim. Ljubav Božija mora biti ono što će nas sputavati, primoravati i definisati. Ovde, na ovom mestu, nalazimo neophodnu suprotnost svim silama naših dana koje bi nas svele na ono što je manje od nas samih.

 

Ovde se podsećamo se na ljubav koja se izliva za nas. Izliva se da bismo se ponovo konstituisali na lik Onoga koji nas je stvorio i otkupio. Mi smo Božiji. Njegova ljubav je napisana na nama, doduše, to je veliki i pravi „natpis“, ali ona takođe treba da bude zapisana u nama, u životima žrtve i služenja, u životima molitve i hvale, u životima posvećenim Rečju i Svetim tajnama. Radi se o tome ko smo mi. Godina ističe da nas prizove na Onoga čija nas blagodat i milosrđe određuju. Čija smo mi slika i natpis?

 

vlč. Zoran Minić

 

Molitva dana

 

*

 

Nebeski Oče,

čiji se blaženi Sin objavio

da uništi dela đavolska

i da nas učini decom Božjom i naslednicima večnog života:

podari nam da mi, imajući ovu nadu,

možemo očistiti sebe kao On što je čist;

da kad se pojavi u sili i velikoj slavi

možemo biti slični Njemu u Njegovom večnom i slavnom carstvu;

gde je živ i vlada sa Tobom,

u jedinstvu Svetog Duha,

jedan Bog, sada i zauvek.

Amin.

 

Čitanja:

– Poslanica Svetog apostola Pavla Filipljanima 3, 17-21

– Sveto Jevanđelje po Mateju 22, 15-22