„Kćeri, uteši se, tvoja vera te je izlečila.” (Matej 9,22)

 

Priče o Isusovim čudima često čine suštinu jevanđeoskih pouka, posebno za nedelje posle Bogojavljenja i nedelje posle Trojice, a o njihovom značenju često smo imali prilike da govorimo uopšteno. Oni su znaci da je u Isusu Hristu Carstvo Božije došlo u sili. Ovim čudima, ili znacima, Isus se pokazuje kao obećani Mesija, koji, prema drevnom proročanstvu, čini da gluvi čuju, slepi da vide, hromi da hodaju, itd. Oni su znaci da je Isus Sin Božiji.

 

Dakle, poenta ovih čudesnih dela nije samo u samim delima, već u tome šta oni označavaju o misiji Boga u Hristu. To su simbolična dela. Isus hrani mnoštvo u pustinji, a poenta nije samo u tome da se gomila gladnih ljudi hrani; poenta je da se pokaže da je Isus sam hleb života, Reč Božija, koja je došla da nahrani gladne duše. Hranjenje je znak toga; to je poenta toga, kako On sam objašnjava. Isus menja vodu u vino, a poenta nije samo da se olakša posramljenom domaćinu; već da pokaže da je Isus Gospodar svadbene gozbe, duhovne zajednice između Boga i Njegovog naroda. Isus daje vid slepom čoveku i pokazuje, simbolično, da je on Istina Božja, donoseći svetlost našim mračnim umovima. Čuda su značajna dela, simbolična dela. Poenta nikada nije samo delo, već ono što ono otkriva o značenju Božijeg dolaska i prirodi Njegovog carstva.

 

Mislim da su čuda isceljenja, za mnoge ljude, posebno teška. Kao u današnjoj lekciji iz Jevanđelja, Isus leči bolesne i oživljava mrtve. Nekima ova dela sugerišu da da smo zaista verni hrišćani, nikada ne bismo bili bolesni i nikada ne bismo morali da se suočimo sa bolestima i sa smrću. Naša vera treba da nas spase od svih takvih nevolja. Bog treba da proizvede čudo. Čini se da bi čvrsta vera trebalo da bude siguran recept koji će nas učiniti „zdravim, bogatim i mudrim“. Sa ovog stanovišta, izgleda da bolest mora biti znak nedostatka vere, posledica naših greha. I, naravno, u tome ima neke istine; naše duhovno stanje ima mnogo veze sa našim zdravljem, a mi ponekad fizički trpimo očigledne posledice naših greha. Ali ne postoji jednostavna korelacija. Setite se priče iz Jevanđelja po Svetom Jovanu, kada su Isus i njegovi učenici sreli slepog čoveka. Učenici su pitali: „Ko je sagrešio, ovaj ili njegovi roditelji, pa se rodio slep“? Isus odgovori: „Ni ovaj čovek nije sagrešio, ni roditelji njegovi, nego da se na njemu jave dela Božija“. (Jovan 9,2-3)

Naša vera ne osigurava naše zdravlje, a svakako ne obećava zemaljsku besmrtnost; a to nije ni značenje Isusovih čuda. Poenta je, pre, da u Hristu, Reči Božjoj, postoji moć da se prevaziđu — ne da se izbegnu, već da se savladaju — ove nevolje, da se pogleda dalje od njih i da naša srca usmerimo na večno dobro. Psalmista kaže: „Dobro je za mene što sam bio u nevolji“. (Psalam 119,71) I tako je: svetska nevolja je ispitno mesto vere. Isusova čuda su znaci da je on gospodar ovih nevolja, i da je u njemu moć da dočekamo najgore od njih potpunog duha, „da se dela Božja pokažu u nama“.

 

Naša vera će nas učiniti zdravima u i kroz patnju i nevolju.

Patnja je stoga povod i prilika za veliko dobro. To ne znači da treba da tražimo nevolje. U ranoj istoriji Crkve postoje priče o deci koja su bežala od kuće u nadi da će dočekati mučeništvo. Pohvalna revnost, bez sumnje; ali je Crkva morala tome da stane na put. Patnji se ne moramo udvarati. U ovom ili onom obliku, svima nam to dovoljno dolazi. Ne usuđujemo se da to tražimo za sebe. Ko je od nas toliko siguran da je njegova vera spremna da izdrži strašno iskušenje očajanja koje mora da pripada dugoj i bolnoj bolesti? A ko je siguran da se može suočiti sa smrću sa savršenom rezignacijom? Imamo osećaj svoje krhkosti i zato se molimo: „Ne uvedi nas u iskušenje“; što će reći: „Ne stavljaj nas na test“.

 

Ne usuđujemo se tražiti iskušenja za sebe, a ne smemo ih tražiti ni za drugoga. Milosrđe i saosećanje zahtevaju da ublažimo patnju gde možemo, i moramo da zahvalimo Bogu za sredstva, naučna i svaka druga sredstva da to učinimo. Ali nikada se ne smemo zavaravati da gradimo utopiju savršenog komfora, ili da postižemo zemaljsku besmrtnost. Kakva bi to užasna stvar bila kada bismo to mogli da postignemo! U ovom ili onom obliku, ispit dolazi, i moramo se moliti, pre svega, da naša vera ne izneveri.

 

U današnjoj lekciji Jevanđelja, Isus isceljuje bolesnu ženu i oživljava vladarevu kćer. On time ne otklanja nevolje bolesti i umiranja. Naprotiv, ova njegova dela su znaci da je on Gospodar svih takvih iskušenja, da u njemu postoji celina koja leži izvan ovih stvari, celina koju mi, u veri, možemo deliti.

 

Vera pruža ruku da dodirne porub Njegove haljine, a On odgovara:

 

„Kćeri, uteši se, tvoja vera te je izlečila.”

 

(Velečasni Zoran Minić)

 

Molitva dana

 

*

 

Večni Oče,

čiji se Sin Isus Hristos vazneo na nebeski presto

da bi mogao vladati nad svim kao Gospod i Car:

čuvaj Crkvu u jedinstvu Duha

i u svezi mira,

i dovedi sve stvorenje pred  Njegove noge da ga proslavlja;

koji je živ i caruje s Tobom,

u jedinstvu Svetog Duha,

jedan Bog, sada i zauvek.

Amin.

 

Čitanja:

– Poslanica Svetog apostola Pavla Kološanima 11, 2-12

– Sveto Jevanđelje po Mateju 9, 18-26