NOVOZAVETNO učenje o budućnosti suočava nas s nekim važnim pitanjima. Tokom istorije bilo je ljudi koji su smatrali da je jedini način da se odgovori na zlo koje je ukorenjeno u vladajućim ili komercijalnim strukturama ovog sveta da se povuku u privatne getoe ili manastire ili da pokušaju nasilno obaranje tih struktura.

Pišući u vreme Nerona, Pavle kaže da su, s jedne strane, vlasti postavljene od Boga; da ne treba da ih se plaše oni koji čine dobro, već oni koji čine zlo, a da mi treba da poštujemo vlasti (Rimljanima 13,1-7). S druge strane, Pavle nije oklevao da kaže da je ‘tajna’ koja će dovesti do pojave čoveka bezakonja već delovala u istom tom Rimskom cartvu (2.Solunjanima 2,7).

Pavle je potpuno realan kada je reč o zlu koje je prisutno kako u vladinim strukturama, tako i u ljudskom srcu, kao i o rodu koji će ono na kraju dati. Ipak, on ne poziva vernike da se povuku iz sveta, već ih ohrabruje da žive plodnim životom u drutšvu kao uzorni građani i hrišćanski svedoci. Strah ne bi trebalo da spreči vernike da daju svoj doprinos pozitivnim aspektima koji bi bili na opštu dobrobit.

Ljudi, onako kako ih je Bog stvorio, još uvek su unikatna bića, a ta unikatnost i vrednost potvrđeni su činjenicom da je centralni događaj u istoriji ljudskog roda bio taj da je Bog postao čovek.  Jedan od najpoznatijih biblijskih odlomaka koji opisuje taj događaj u kontekstu velikog istorijskog metanarativa napisao je apostol Pavle u obliku veličanstvene poeme. Njen sadržaj anlazira suštinsku grešku u načinu razmišljanja. To je i poziv da svoj način razmišljanja usladimo sa Hristovim: ‘Imajte u sebi istu misao koju Hristos Isus ima; on, koji je u obličju Božijem, nije smatrao kao nešto prigrabljeno – to što je jednak Bogu, nego je lišio samoga sebe, kada je uzeo obličje sluge i postao sličan ljudima. I našavši se u liku kao čovek on je unizio samoga sebe i postao poslušan do smrti, do smrti na krstu.  Zato ga je i Bog preuzvisio i darovao mu ime koje je nad svakim imenom, da se u ime Isusovo prikloni svako koleno onih koji su na nebu, i na zemlji, i pod zemljom, i da svaki Jezik ispovedi da je Isus Hristos Gospod na slavu Boga Oca.’ (Filipljabina 2,5-11)  On nije insistirao da ga tretiraju kao Boga, iako je On, ta većna Reč, oduvek bio Bog. Na taj način je On utro put povratka Bogu iz tame ljudske pobune i greha.

Put do istinske slave i uzvišenosti obuhvatao je i Boga koji je postao čovek u Isusu Hristu, koji je živeo, umro, vaskrsao i uzneo se u svet iz koga je i došao. I mismo pozvani da primimo blagoslove kada verom prihvatimo taj neverovatan niz događaja, ali da bismo u tome uspeli, moramo se najpre pokajati zbog svoje grešne oholosti, koaj je i bila uzrok poremećaja odnosa između čoveka i Boga još u početku, a potom i predati sovj život Hristu kao Spasitelju i slediti Njega kao Gospoda.

Samo ova poruka može doneti pravu nadu svetu, a mi koji u to verujemo moramo biti spremni da se suočimo sa bujicom protivljenja.  Trebaće nam sva mudrost odozgo koju nam Bog može dati u ovom dobu kako bismo ispunili Hristovu zapovest da budemo si i svetlost u našem društvu.  Činjenica je da živimo u društvu nadzora. Zato živimo sa brojnim kamerama i uređajima za praćenje naših života na takavn ančin da čak i oni koji nas nadziru mogu videti da smo sa Isusom.

Hrišćanski izveštaj će jednog dana doživeti svoje ispunjenje, kao što je prorok Isaija predvideo pre mnogo vekova: ‘Jer nam se rodilo dete, dobili smo sina, koji će imati vlast u rukama. Ime će mu biti Divni Savetnik, Moćni Bog, Večni Otac, Knez Mira. Njegova vlast će se proširiti posvudai miru neće biti kraja na Davidovom prestolu i u njegovom kraljevstvu. Utvrdiće se i utemeljiće sena pravdi i pravednosti, od sada pa doveka.To će u svojoj revnosti učiniti Jahve nad vojskama.‘ (Isaija 9,6.7)

Čudesno je da mi možemo, ako to svim srcem želimo, postati akteri ove beskrajne priče i živetu u večnom zajedništvu s beskonačnom inteligentnom i saosečajnimm Spasiteljem, Gospodom Isusom Hristom. Nema ničega veštačkog što bi se ikada moglo uporediti sa jednom takvom stvarnošću.