Postoji jedno pitanje koje mi se sve češće provlači kroz razgovore sa ljudima: „Zašto si odlučio da postaneš sveštenik?” I svaki put kad ga čujem, zastanem. Ne zato što ne znam odgovor, nego zato što se moj odgovor ne uklapa u uobičajene šablone. Ako bih odgovorio najjednostavnije moguće, zvučalo bi gotovo paradoksalno: ja nisam odlučio da postanem sveštenik. Ne barem u onom klasičnom smislu. Nisam se jednog jutra probudio, pogledao nebo i rekao: „Eto, to ću da budem!”

Naprotiv – nikad sebe nisam video u mantiji. Kao klinac, maštao sam o uniformi: policajac, vojnik, vatrogasac… sve što ima značku, šlem, neku vrstu akcije. Sve što miriše na hrabrost i konkretnu borbu. A onda, kako to već biva, život te polako vodi tamo gde nikad nisi planirao da ideš… i nekad baš tu pronađeš sebe.

Danas, nekoliko meseci pre nego što ću i zvanično biti rukopoložen, gledam unazad i shvatam nešto prilično čudno  – ja nisam postao sveštenik. Ja sam to već bio poslednjih petnaest godina. Samo nisam znao kako se to zove.

Kako?

Tako što sam godinama radio ono što sveštenik suštinski radi: slušao, hrabrio, provodio sate uz ljude dok su prolazili kroz lomove života. Nisam vodio razgovore o trivijalnostima; valjda mi takve teme nikad nisu ležale. Ako me već neko pita „kako si”, onda želim da čujem stvarno, iskreno kako je. Ako mi priđe čovek sa teretom, želim da znam šta ga pritiska, ne da klimam glavom dok priča o vremenskoj prognozi.

A kroz sve te godine, kroz nebrojene razgovore sa prijateljima, poznanicima i potpunim strancima, shvatio sam nešto: ljudi najviše traže prisustvo. Ne spektakularna rešenja, ne velike reči, nego nekoga ko će biti tu  – u tišini, u bolu, u nespokoju, u promenama. Nekoga ko neće bežati od teških tema niti okretati glavu od tuđeg bola.

I izgleda da je Gospod tu moju potrebu da budem „tu”, koristio mnogo pre nego što sam ja shvatio šta radi.

Moj pogled na svet se menjao poslednjih dvanaest godina. Postao sam zreliji, smireniji, više usmeren ka bitnim stvarima.

Ali jedna misao nikad nije otišla  – da svako ljudsko biće, bez izuzetka, želi dve stvari: da bude voljeno i da voli.

Da svaki čovek, ma koliko bio ranjen, nosi u sebi potrebu da se nada i da bude nečija nada. Da svako od nas ima mogućnost da nekome bude blagoslov, čak i ako to ne prepoznaje u početku.

Ne govorim ovo kao neki motivacioni govornik, niti kao neko ko je „sve provalio”. Govorim kao čovek koji je video mnogo očaja, mnogo tame, mnogo pitanja, ali i mnogo predivnih trenutaka u kojima se vidi koliko je život lep kada ljubav postane način postojanja, a ne samo osećanje.

Za mene, sveštenička služba nije paljenje sveća, nije odelo, nije ceremonija.

To je poziv da budeš stub nekom ko se ruši. Da budeš uho koje sluša, rame koje nosi, ruka koja podiže. Da budeš most između Boga i čoveka kad čoveku sve izgleda kao provalija.

I zato kažem da nisam postao sveštenik  – ja sam to već živeo. Sada će samo to biti potvrđeno i prepoznato, možda i „formalizovano”, ali suština je ista.

Iako zvanična služba tek počinje, ja već godinama vidim obrise svog poziva. A kad pogledam još dublje u svoje srce, shvatam da sam od rođenja nekako usmeren da budem svetionik  – ne zato što sam poseban, nego zato što sam i sam prolazio kroz tmine gde je jedino što čekaš neki znak svetla.

A kada sam najdublje potonuo, kada je život bio najteži, tada se dogodilo nešto što nijedna škola, nijedna knjiga, nijedan motivacioni govor nije mogao da uradi – Hristos se uselio u moje srce. Ne metaforički, ne kao ideja, nego stvarno, duboko, toliko da ga ne možeš izbaciti ni kad bi pokušao.

Od tog trenutka, sve što radim, radim kroz to svetlo koje mi je On dao. Ne sijam svojom svetlošću. Bog zna da nisam bez mana, da imam svoje borbe, svoje slabosti. Ali baš zato što znam kako izgleda tama, mogu da kažem drugima gde se svetlo nalazi.

I to svetlo me je vodilo kroz sve: kroz sazrevanje, kroz padove, kroz pitanja, kroz blagoslove. Darovalo mi je divnu suprugu, dete, prijatelje koji su bili uz mene. I sada me vodi u službu koja nije ni karijera, ni titula, ni društveni status – nego način života.

A sad, da budem potpuno iskren: ima nešto posebno u mantiji. Od svih uniformi koje sam kao mali zamišljao na sebi  – ova je, ironijom sudbine, postala najprirodnija.

Zašto?

Zato što mantija nosi dubinu koju nijedna druga uniforma nema. To je odeća koja ti svaki put, kad je obučeš, šapne istu rečenicu: „Umri sebi da bi živeo za druge.” Paradoks, ali najlepši mogući. U njoj nema isticanja, nema pozlate, nema sirena ni epolete. Ona je tiha, jednostavna, ali snažno govori: tvoj život više nije samo tvoj.

I to je iz nekog razloga, baš meni, leglo kao da je oduvek bilo moje.

Ljudi me ponekad pitaju da li se plašim onog što me čeka  – i jeste istina, čekaju me godine službe, izazovi, razgovori, neprospavane noći, ljudi koji će tražiti odgovore na pitanja na koja ni sam ponekad nemam odgovor. Ali to ne vidim kao teret. Vidim kao povlasticu.

Jer ako si makar jednom u životu video kako se nečiji pogled menja zato što si bio uz njega -shvatiš da se ništa ne može meriti s tim.

A kada znaš da si tu da pokažeš ljudima koliko ih Bog voli, koliko je daleko spreman da ide zbog njih, koliko je Njegova žrtva bila lična, stvarna… onda služba nije težina. Ona je čast.

Život sa Gospodom ne uklanja probleme. Ali ih čini podnošljivijim. I daje smisao tamo gde bi ga inače bilo nemoguće videti. A ako mene pitate  – to je već značajno.

Evo mog iskrenog razmišljanja, onog najdubljeg: Nisam ja izabrao ovaj poziv. On je izabrao mene.

I pripremao me godinama, tiho, skriveno, koristeći svaki razgovor, svaku suzu, svaki susret, svaki pad, svako pitanje.

I sada, kad stojim pred svime što dolazi, mogu samo jedno da kažem: neka sve do sada bude Njemu na slavu, i sve što dolazi  – isto tako.

Jer ako postoji jedan poziv zbog kog bih rado umro sebi da bih živeo za druge, onda je to ovaj.

I mislim da bolji za mene nije mogao ni da postoji.

Vaš u Gospodu,

Slobodan