„Ne želimo da svodimo ljude na njihovu seksualnost niti da ih njome definišemo.“

Ova tvrdnja otvara jedno od temeljnih pitanja savremene teološke antropologije: šta znači govoriti o čoveku kao osobi i na koji način njegov identitet možemo razumeti, a da ga ne svedemo na jednu određujuću kategoriju. Svaki pokušaj da se ljudsko biće objasni kroz samo jednu dimenziju njegovog postojanja, ma koliko ona bila značajna, nosi rizik da se izgubi iz vida punoća ljudske stvarnosti i složenost ličnog iskustva.

Teološko razumevanje čoveka polazi od uverenja da ljudsko dostojanstvo nije izvedeno iz pojedinačnih osobina, društvenih uloga ili oblika samorazumevanja, već da im prethodi. Čovek nije prvenstveno nosilac određenog identitetskog obeležja, već osoba — jedinstveno i neponovljivo biće čija se vrednost ne iscrpljuje nijednom pojedinačnom karakteristikom. Zbog toga svako apsolutizovanje jednog aspekta ljudskog života predstavlja oblik antropološkog redukcionizma: složenost osobe zamenjuje se pojednostavljenim razumevanjem identiteta.

Takvo stanovište ne podrazumeva negiranje značaja identitetskih iskustava niti umanjivanje njihove egzistencijalne težine. Naprotiv, ono polazi od pretpostavke da se ljudski identitet oblikuje u susretu različitih dimenzija postojanja — telesne, emocionalne, društvene, moralne i duhovne. Nijedna od njih nije nevažna, ali nijedna ne može pretendovati na to da bude konačno objašnjenje čoveka. U tom smislu, seksualnost se razume kao stvarna i značajna dimenzija ljudskog života, ali ne i kao njegova potpuna definicija.

Poseban značaj ovde dobija pojam ličnosti. Ličnost ne označava skup svojstava, već način postojanja koji se ostvaruje kroz odnos, slobodu i otvorenost prema drugome. Čovek nije zatvoren sistem identiteta, već biće koje prevazilazi svaku konačnu definiciju. Njegova jedinstvenost ne proizlazi iz jedne osobine, već iz sposobnosti da različite dimenzije sopstvenog života integriše u smislenu celinu.

Iz takvog razumevanja proizlazi i određena etička posledica. Ukoliko drugog čoveka posmatramo prvenstveno kroz jednu odrednicu, postoji opasnost da izgubimo sposobnost istinskog susreta. Susret podrazumeva priznanje da je druga osoba uvek više od onoga što o njoj možemo znati ili imenovati. Poštovati drugoga ne znači zanemariti njegove posebnosti, već odbiti da one postanu granica našeg razumevanja njegove ličnosti.

Stoga se autentično razumevanje čoveka ne ostvaruje kroz redukciju, već kroz integraciju. Dostojanstvo ljudske osobe ne počiva na jednoj njenoj karakteristici, već u činjenici da nijedna karakteristika ne može u potpunosti obuhvatiti ono što ona jeste. Upravo u toj neiscrpnosti i otvorenosti prema odnosu, rastu i smislu nalazi se temelj ljudske jedinstvenosti.