Ah, da — stara pesma. Kad god Episkopalna anglikanska zajednica (FPEC) progovori o milosti šireg obima, o inkluzivnosti koja ne meri duše po polu, ljubavi, ili boji kože, odmah se negde začuje šapat: „Ali to nije prava anglikanska crkva.“

Zanimljivo. Jer ako „prava“ anglikanska crkva znači ona koja bespogovorno čuva 16. vek u formalinu — onda, da, priznajem, Episkopalna anglikanska zajednica nije „prava“. Ona je, srećom, živa.

Da se razumemo: anglikanstvo nikada nije bilo monolit. Od Henrija VIII do Latimera i Hookera, od Oksfordske škole do današnje Canterbury zajednice, ono je uvek bilo dijalog između tradicije i razuma, između liturgijske lepote i moralnog hrabrenja savesti. Ako neko želi „jednu pravu verziju“ anglikanstva, moraće da izmisli novu crkvu — jer anglikanstvo, po svojoj prirodi, odbija jednostavnost sektaškog uniformiteta.

Episkopalna anglikanska zajednica (FPEC) je deo anglikanskog sveta, a ne nekog simboličnog iz imaginarne prošlosti gde svi vernici izgledaju kao viktorijanski portreti i misle kao u doba kolonijalne teologije.

Oni koji tvrde da Episkopalna anglikanska zajednica (FPEC) „nije prava“ zapravo brane mit o statičnoj tradiciji. Ali istinska tradicija nije fosil; to je živi koren koji raste. Ako su reformatori 16. veka smeli da preispitaju Rim, zašto bi 21. vek ćutao o socijalnoj pravdi, o mestu žena, ili o pravu svakog bića da voli? Nije li upravo to duhovno nasledstvo anglikanske hrabrosti?

Dakle, da budemo jasni: Episkopalna anglikanska zajednica (FPEC) nije „nova“, „liberalna izmišljotina“, niti „skretanje“. To je zajednica koja uzima ozbiljno onu anglikansku trostruku osnovu — Pismo, Tradiciju i Razum — i usuđuje se da primeni i treći element, što izgleda mnogima smeta. Jer razum, kada se upotrebi, ume da poremeti lepu tišinu dogmatske samouverenosti.

Pa ako je biti „nepravi“ anglikanac isto što i odbiti da zatvoriš oči pred svetom koji se menja — onda, da, neka bude.

Episkopalna anglikanska zajednica (FPEC) je neprava po meri onih kojima je svaka živa teologija sumnjiva, a svaka promena greh. Ali po meri Evanđelja, po meri Hrista koji je uvek išao na margine i rušio granice — ona je, zapravo, veoma prava.

+Petar