Postoji nešto duboko zanimljivo u rečima koje se izgovaraju na krštenju: „Odričem se satane i svih dela njegovih.“

Prvi deo ove rečenice ljudima uglavnom ne predstavlja naročit problem. Odricanje od Satane zvuči jasno, ozbiljno i očekivano. Malo ko će otvoreno reći da sa tim ima poteškoću. Biti protiv đavola i dalje spada među retke stvari oko kojih postoji gotovo univerzalni moralni konsenzus.

Međutim, drugi deo rečenice često prolazi mnogo tiše.

„…i svih dela njegovih.“

Tu stvari postaju neprijatno konkretne.

Jer je mnogo lakše odreći se zla kao ideje nego zla kao navike. Mnogo je jednostavnije govoriti protiv tame nego prepoznati tamu u sopstvenom srcu.

Savremeni čovek uglavnom nema problem sa simboličnim odbacivanjem zla. Problem nastaje onda kada zlo izgubi dramatičan izgled i pojavi se u svojim svakodnevnim oblicima.

A oni su retko spektakularni.

U ljudskoj mašti đavo često izgleda grandiozno — nešto između srednjovekovne freske, apokaliptične vizije i filmskog negativca. Međutim, njegova dela u svakodnevnom životu uglavnom izgledaju sasvim obično.

Ponekad kao gordost prerušena u samopoštovanje.

Ponekad kao hladnoća srca koja sebe naziva racionalnošću.

Ponekad kao potreba da čovek uvek bude u pravu.

Ponekad kao sitna zloba predstavljena kao iskrenost.

I veoma često kao ravnodušnost prema drugom čoveku.

Tu možda leži jedna od najvećih ljudskih protivrečnosti. Ljudi žele mir, ali vole sujetu. Žele ljubav, ali teško opraštaju. Žele istinu, ali samo dok ih ne zaboli. Govore o slobodi, ali nerado odustaju od sopstvenih strasti i egoizma.

Zato hrišćanska tradicija nikada nije posmatrala zlo samo kao spoljašnju silu. Problem nije samo u postojanju tame, već i u čovekovoj spremnosti da sa njom pravi tihe kompromise onda kada mu to odgovara.

Upravo zbog toga Crkva u krštenju ne govori samo o odricanju od Satane, već i o odricanju od njegovih dela. Jer zlo nije prisutno samo u velikim katastrofama, nasilju ili otvorenoj mržnji. Ono mnogo češće raste neprimetno — kroz gordost, licemerje, sebičnost, odsustvo ljubavi i postepenu ravnodušnost prema dobru.

I možda je upravo zato čoveku često lakše da osuđuje veliko zlo sveta nego malo zlo sopstvenog života.

Mnogo je jednostavnije govoriti o propasti društva nego priznati sopstvenu potrebu za pokajanjem. Lakše je prepoznati tamu u ideologijama, institucijama i drugim ljudima nego u sebi.

A ipak, Jevanđelje ne poziva čoveka da najpre ispituje tuđe grehe, već sopstveno srce.

Hrišćanstvo nije religija moralne superiornosti. Ono nije poziv da čovek sebe smatra boljim od drugih, već da postane svestan koliko mu je potrebna milost Božija.

Zato krštenje nikada nije bilo samo simbolična ceremonija ili kulturni običaj. Ono predstavlja početak duhovnog puta — odricanja od svega što čoveka udaljava od Boga i razara njegov odnos prema drugima.

To odricanje nije usmereno protiv sveta niti protiv ljudi, već protiv svega onoga što razara ljubav, istinu i zajednicu.

I upravo tu se otkriva dubina ovih drevnih reči.

Jer pitanje nije samo kome se čovek nominalno protivi, već čemu svakodnevno otvara prostor u sopstvenom životu.