U savremenom društvu postoji neobična pojava: što je neka zajednica manja, nesigurnija ili društveno marginalnija, to glasnije insistira na sopstvenoj „posebnosti“. Taj mehanizam nije ograničen samo na religiju; može se pronaći u politici, ideologiji, akademskim krugovima, pa čak i među ljudima koji nakon tri pročitane knjige psihologije počnu da citiraju Junga kao ličnog kuma. Međutim, kada se taj obrazac pojavi unutar religijskog diskursa, problem postaje mnogo ozbiljniji. Jer vera bi, barem teorijski, trebalo da čoveka oslobađa ega — ne da ga oblači u svečanu odeždu i postavlja za govornicu.

Upravo zato je posebno značajna sledeća misao:

„Postoji problem implicitnog prozivanja ljudi koji ‘ne žele sa njima’. Niko nije dužan da prihvati bilo koju religijsku zajednicu, niti je odbijanje nečije teologije automatski znak duhovne plitkosti. U pluralnom društvu ljudi imaju pravo da se ne identifikuju sa određenom crkvom — bez potrebe da budu predstavljeni kao nedovoljno prosvećeni ili ‘instant’ vernici.
Ozbiljna duhovnost ne vređa. Ne podsmeva se. Ne pati od potrebe da bude priznata. I ne gradi identitet na latentnom sukobu sa onima koji nisu zainteresovani.
Jer onog trenutka kada vera počne da zvuči kao povređeni ego obučen u mantiju, prestaje da bude duhovna poruka i postaje psihološka kompenzacija.
A to je problem koji nijedna liturgija ne može sakriti.“

Ovaj pasus otvara pitanje koje je mnogo šire od jedne crkve, jedne denominacije ili jednog teksta. Reč je o fenomenu religijske sujete — sofisticiranog oblika ega koji se krije iza jezika duhovnosti. To je trenutak kada čovek više ne govori o veri da bi približio smisao, već da bi dokazao sopstvenu superiornost.

A istorija nas uči da ljudi posebno vole da se osećaju „izabranima“. To stvara psihološki komfor. Mnogo je lakše verovati da pripadate maloj grupi „prosvećenih“, nego prihvatiti mogućnost da drugi jednostavno imaju drugačiji pogled na svet — i da ih to ne čini ni manje inteligentnim ni manje moralnim.

Tu dolazimo do jedne fascinantne društvene ironije: pojedini religijski krugovi često govore o poniznosti, a istovremeno komuniciraju sa dozom elitizma koja bi postidela i prosečnog akademskog narcisa sa Tviter nalogom i biografijom „mislim drugačije“.

Jer postoji velika razlika između: „Verujemo da je ovo istina“ i „Ako se ne slažete s nama, problem je u vašoj duhovnoj plitkosti.“

Prva rečenica je stav. Druga je emocionalna ucena obučena u teologiju.

Pluralno društvo podrazumeva pravo čoveka da odbije bilo koju ideju — političku, filozofsku ili religijsku — bez obaveze da zbog toga trpi moralnu diskvalifikaciju. Čovek može odbiti određenu crkvu iz hiljadu razloga: istorijskih, teoloških, kulturnih, racionalnih ili ličnih. I nijedan od tih razloga automatski ne znači da je „instant vernik“, „nedovoljno prosvećen“ ili duhovno inferioran.

Ali problem nastaje onda kada institucija ili pojedinac počnu odbijanje da doživljavaju lično.

Tada vera prestaje da bude duhovni put i postaje emocionalna kompenzacija za neprihvaćenost.

Psihološki gledano, potreba za stalnim dokazivanjem sopstvene ozbiljnosti često proizlazi iz unutrašnje nesigurnosti. Stabilan identitet nema potrebu da neprekidno insistira na tome koliko je stabilan. Kao što istinski obrazovan čovek retko svakih pet minuta govori da je inteligentan, tako i autentična duhovnost nema potrebu da teatralno dokazuje svoju dubinu.

Najglasniji zahtevi za priznanjem često dolaze upravo iz osećaja da priznanje izostaje.

I tu nastupa možda najvažnija misao celog problema: ozbiljna duhovnost ne vređa.

Ne podsmeva se ljudima koji ne dele isto mišljenje. Ne pravi identitet od konflikta. Ne ponaša se kao uvređeni klub čiji članovi očajnički pokušavaju da objasne svetu koliko su posebni.

Jer ako je Bog apsolutan, onda mu nije potreban PR menadžment zasnovan na pasivnoj agresiji.

Sarkastično rečeno, teško je poverovati da je večna istina ugrožena time što neko nije želeo da prisustvuje liturgiji ili se učlani u određenu versku zajednicu. Ako je nečija vera toliko krhka da je destabilizuje tuđa nezainteresovanost, onda problem možda nije u svetu — već u samoj konstrukciji identiteta.

Na kraju, ostaje suštinsko pitanje: šta je cilj vere?

Ako je cilj unutrašnja transformacija čoveka, onda bi rezultat trebalo da budu smirenost, mudrost, dostojanstvo i sposobnost razumevanja različitosti. Ako je rezultat ogorčenost, latentni prezir prema „drugima“ i potreba za konstantnim dokazivanjem sopstvene posebnosti, onda više ne govorimo o duhovnosti, već o egu koji je naučio religijski rečnik.

A ego u mantiji i dalje ostaje ego.

Samo bolje obučen.