Kada se govori sa pojedinim neoprotestantskim zajednicama, vrlo često se čuje tvrdnja da je njihovo tumačenje Biblije jedino ispravno, dok su svi ostali – hiljade godina hrišćanske misli, sabora, liturgijske tradicije i svedočanstva otaca – jednostavno zalutali. Ono što se u takvim stavovima obično zanemaruje jeste osnovno pitanje: na osnovu čega je baš njihovo lično razumevanje tačno, a ne samo odraz njihovog subjektivnog osećaja i trenutnog duhovnog raspoloženja?

 

Jer, ukoliko neko tvrdi da nema potrebe za Crkvom, profesorima teologije, istorijom ili poznavanjem originalnih jezika, već da je dovoljno “pročitati Bibliju i Bog će otkriti istinu”, postavlja se logično pitanje: šta onda radimo sa činjenicom da ljudi koji čitaju Bibliju i mole se istom Bogu dolaze do potpuno suprotnih zaključaka? Da li Bog govori različite stvari različitim ljudima? Ili je možda problem u tome da nije sve što pomislimo automatski Božji glas?

 

Oni koji tvrde da samo „čitaju Bibliju“ obično ne primećuju da već tumače tekst – ali bez svesti o sopstvenim pretpostavkama. Oni čitaju prevod, često bez znanja o istorijskom kontekstu, kulturi, simbolici, jeziku i teološkom nasleđu odakle Biblija potiče. Pa ipak, iz toga izvlače zaključak da se njihova privatna interpretacija poklapa sa apsolutnom istinom. I onda tu istinu iznose kao da nije rezultat njihovog razumevanja, već kao da govori sam Bog – direktno, jasno, nepogrešivo i, naravno, baš u skladu sa njihovim mišljenjem.

 

Sarkazam ovde postaje gotovo neizbežan:

 

„Znači, dva milenijuma teološkog iskustva, Crkve, sabora, hiljada svetih ljudi, prevodilaca i mučenika – sve to nije važno. Ali zato kad ste vi pročitali Bibliju u dnevnoj sobi jedne srede popodne, božanska istina se konačno rasvetlila. Napokon se Bog setio šta je želeo da kaže.”

 

Ako se već tvrdi da Biblija ne traži tumačenje, onda je neobjašnjivo zašto postoji preko četrdeset hiljada protestantskih denominacija, od kojih svaka tvrdi da se drži „jedino Pisma“. Ako se kaže da Sveti Duh garantuje ispravno razumevanje, kako je moguće da isti Duh navodno govori pet različitih učenja o istoj stvari?

 

Da li je Bog kontradiktoran?

Ili je čovek sklon da sopstveni glas pomeša sa Božjim?

 

Zrelo hrišćansko shvatanje zahteva poniznost: svest da Biblija nije „slikovnica“ koja se razume na prvi pogled, već deo živog predanja Crkve u kojoj se tumači i živi. To znači da čovek ulazi u dijalog sa verom koja traje, a ne izmišlja svoju verziju vere iz početka.

 

Prava duhovna sigurnost ne nalazi se u tvrdnji:

„Moje razumevanje je jedino ispravno,“

nego u priznanju:

„Moje razumevanje raste, uči i zasniva se na iskustvu verujuće zajednice kroz vekove.“

 

I tu je suštinska razlika.