Ne mogu da se oduprem osećaju da što sam stariji, to me sve manje zanima da li sam „ispravan“ pred ljudima, a sve više da li sam veran pred Bogom (Galatima 1:10). Nekada sam se mnogo više pitao kako će nešto zvučati, da li će nekoga sablazniti, da li će neko pogrešno protumačiti moje reči. Danas se, međutim, sve češće pitam nešto drugo: da li ću, ako prećutim, izdati ono što mi je povereno? Da li ću, u želji da ostanem „korektan“, propustiti da budem istinit?

I baš zato osećam potrebu da u ovom periodu napišem ove redove.

Praznično je vreme. Bar bi trebalo da bude. Ovo su dani u godini koji bi, po svemu što ispovedamo, trebalo da mirišu na radost, na tišinu koja rađa nadu, na mir koji ne zavisi od okolnosti.

Za jedan deo hrišćana, ovo je završnica Adventa, vremena iščekivanja, smirenja i unutrašnjeg probuđenja. Vremena u kojem se podsećamo da Bog ne dolazi u sili, nego u krhkosti deteta (Luka 2:7). Da ne dolazi sa fanfarama, nego u tišini. Da se ne nameće, nego se daruje.

Za drugi deo hrišćana, ovo je vreme posta, uzdržanja, pojačane molitve, liturgijskog ritma, ispovedanja, borbe sa sobom. Ovo je vreme u kojem se telo utišava da bi duh progovorio. Vreme u kojem se čovek uči strpljenju, pokajanju i sabranosti (Matej 6:16 -18).

I sve bi to bilo lepo. Sve bi to bilo bogatstvo raznolikosti jednog Tela, da se iz godine u godinu ne ponavlja ista, iscrpljujuća priča.

Čiji je Božić ispravniji. Ko slavi „tačno“. Ko je ispoštovao sve običaje. Čija zvona su glasnija. Čiji post je stroži. Čija tradicija je starija. Čiji kalendar je „bogu ugodniji“.

I svaki put, iznova, ostajem sa istim osećajem gorčine, ne zato što ljudi imaju različite prakse, nego zato što iza te buke ne čujem Hrista. Čujem potrebu da se bude u pravu. Čujem potrebu da se nadglasa drugi. Čujem potrebu da se sopstvena nesigurnost zamaskira dogmatičnom rigidnošću ili folklornim ponosom.

A znam i ovo: ta priča ne dolazi od onih tihih, poniznih vernika koji gledaju ka nebu i čeznu za Carstvom. Ne dolazi od onih koji u tišini pale sveću i mole se za svoju decu, za svoje roditelje, za svet koji se raspada. Dolazi od glasnijih. Od onih kojima je vera postala mondensko maskiranje, sredstvo identiteta, dokaz pripadnosti, ali ne i mesto preobražaja (2. Timoteju 3:5).

I upravo zbog toga pišem.

Ne da bih raspirivao vatru, nego da bih iz tišine progovorio kao tanani glas razuma. Da bih rekao da mi koji ćutimo ne treba da ćutimo zauvek. Ne treba da se sklanjamo u stranu iz straha da ne narušimo „mir“.

Jer to nije mir, to je primirje sa licemerjem.

Pozvani smo da živimo iskreno i glasno. Glasnije od farse. Glasnije od duhovne površnosti. Glasnije od takmičenja u pobožnosti (Rimljanima 12:9).

A otkud mi pravo da to sebi dozvolim?

Iskreno, nemam ga po sebi. Ali mi je dovoljno da otvorim Jevanđelja. Dovoljno mi je da pogledam kako se Isus ponašao.

On nikada nije ćutao pred izvrnutom religioznošću. Nikada nije relativizovao istinu zarad „dobrih odnosa“. Bio je nežan prema grešnicima (Jovan 8:11), ali nemilosrdno jasan prema licemerju. Bio je pun saosećanja prema iznurenima o ozlojeđenima (Matej 9:36), ali oštar prema onima koji su terete vezivali drugima, a sami ih nisu nosili (Matej 23:4).

Pa zašto bismo mi ćutali? Zašto bismo se sklanjali u stranu zarad lažnog privida korektnosti?

Zarad toga da nas svi vole? Zarad toga da se „ne zamerimo“? (Luka 6:26)

Nisam pozvan da budem korektan prema onome ko izvrće ruglu našu veru. Nisam pozvan da ćutke podržavam one koji prave dramu zato što nešto nije po njihovom. Jer to ćutanje, dugoročno, vodi u prazninu. Doći ćemo u situaciju da više nemamo kome da govorimo, jer će ljudi izgubiti nadu u suštinu, potpuno okupirani formom (Marko 7:8).

Zato podsećam svu svoju sabraću i sestre u Gospodu. I one koji Božić slave ove nedelje. I one koji ga slave za dve nedelje.

Pokažite ljubav jedni drugima.

Podelite radost.

Uživajte u miru.

Nadajte se zajedno.

Ali kada kažem zajedno, ne mislim na mlako slaganje. Mislim na jednoumlje protiv neprijatelja koji želi razdor. Protiv duha koji stalno šapuće: „Ti si bolji.“ „Tvoja tradicija je čistija.“ „Tvoj krst je veći.“

Hajde da budemo vesnici Hristovog rođenja, a ne glasnogovornici sopstvene tradicije.

Hajde da budemo ambasadori Carstva nebeskog, a ne zagovornici običaja koje ni sami ne razumemo, ali ih branimo jer su „naši“.

Hajde da prestanemo da merimo veru tuđim kalendarima i sopstvenim pravilima, a da počnemo da je prepoznajemo po plodu Duha koji je u nama  – po ljubavi, radosti, miru, strpljivosti, blagosti i vernosti (Galatima 5:22-23).

Naposletku, hajde da volimo jedni druge onako kako On voli svoju Nevestu. Ne zato što je savršena, nego zato što je Njegova. Tako što je dao život za nju.

I tako što joj je ostavio najlepši, ali i najteži zadatak  – da čeka. Da čeka u radosti. U strpljenju. U ljubavi.

Neka nam ovaj period ne bude vreme naglašavanja razlika, nego vreme u kojem ćemo tražiti sličnosti. Razloge da se prepoznamo u Njemu. Razloge da se zagrlimo uprkos neslaganjima.

I hajde da od ove godine počnemo da razmišljamo drugačije.

Ne: „Kako je on pogrešio?“ nego: „Kako mogu da služim?“
Ne: „Kako da dokažem da sam u pravu?“ nego: „Kako da pokažem da sam dotaknut ljubavlju mog Ženika?“

Jer moj Gospod nije samo moj. On je Gospod i Judejinu i Grku, i slobodnjaku i robu, i muškarcu i ženi (Galatima 3:28).

Usmerimo pogled na krst.
Usmerimo srca ka nebu.
Raširimo ruke ka Bogu, ali i jedni ka drugima.

I neka nam Gospod bude u pomoći kroz sve naše dane.

Vaš u Gospodu,

Slobodan