1. Apostolska sukcesija u REC-u i FPEC-u

Reformisana episkopalna crkva (REC) tvrdi da održava neprekidnu apostolsku sukcesiju kroz liniju biskupa koja vodi direktno od PECUSA i šire anglikanske tradicije. Osnivač REC-a, biskup George David Cummins, bio je kanonski rukopoložen u PECUSA i nastavio je red biskupskog rukopoloženja, što omogućava REC-u da argumentuje da njihovi biskupi imaju validnu episkopalnu i sakramentalnu sukcesiju[1].

Slobodna protestantska episkopalna crkva (FPEC), iako je delimično inspirisana REC-om, održava sukcesiju kroz biskupe koji su prethodno rukopoloženi u različitim nezavisnim episkopalnim ili anglikanskim linijama. U početku, FPEC je primila rukopoloženje iz REC-a ili iz biskupa koji su sami tvrdili kontinuitet apostolske sukcesije, čime je i FPEC formalno ostvarila validnu biskupsku liniju prema standardima tradicionalnog anglikanizma[2].

Dakle, iz tehničkog i teološkog ugla, oba tela tvrde da imaju valjanu apostolsku sukcesiju, iako se razlikuju po načinu organizacije i priznanju od strane šire Anglican Communion.

2. Tvrdnje predstavnika REC-a o FPEC

Neki predstavnici REC-a često ističu da FPEC nije priznata anglikanska crkva. Ova tvrdnja ima nekoliko dimenzija:

  1. Institucionalna priznatost:
    FPEC nije članica Anglican Communion, dok REC ostvaruje kanonsko jedinstvo sa konzervativnim anglikanskim telima (npr. ACNA u SAD). Zato REC može tvrditi da FPEC „nije anglikanska“ u formalnom, institucionalnom smislu[3].
  2. Kanonska i liturgijska standardizacija:
    REC insistira na doslednoj upotrebi modifikovanog Book of Common Prayer i strogoj hijerarhiji biskupa, dok FPEC omogućava fleksibilniju liturgiju i lokalnu autonomiju. Prema predstavnicima REC-a, to „oslabljuje anglikansku kontinuitet“[4].
  3. Ekumenski i teološki argument:
    REC naglašava da FPEC, zbog svoje otvorenosti i saradnje sa različitim nezavisnim protestantskim grupama, ne ispunjava sve kriterijume anglikanskog identiteta: apostolsku hijerarhiju, liturgijsku uniformnost i doktrinarni fokus.

3. Teološki odgovor i kontekstualizacija

Međutim, tvrdnje REC-a ne poništavaju apostolsku sukcesiju FPEC-a. Ako se razmatra sakramentalna linija biskupa, FPEC biskupi su rukopoloženi kroz redove koji vode do legitimnih anglikanskih ili episkopalnih biskupa. Zbog toga se može reći da FPEC teološki poseduje apostolsku sukcesiju, iako je institucionalno van Anglican Communion.

Ovo je primer razlike između kanonskog priznanja i sakramentalne validnosti: REC insistira na formalnom članstvu i priznanju od strane anglikanske zajednice, dok FPEC više naglašava duhovni i sakramentalni kontinuitet. Stoga, kritika REC-a je pre institucionalna nego teološka.

4. Zaključak

  • REC: Apostolska sukcesija direktno vodi od PECUSA, uz institucionalno priznanje u okviru konzervativnog anglikanskog saveza.
  • FPEC: Apostolska sukcesija je valjana i kontinuitetna kroz rukopoloženja od REC-a i nezavisnih episkopalnih linija, ali FPEC nije formalno član Anglican Communion kao što to nije ni REC.
  • Tvrdnja REC-a da FPEC „nije anglikanska“ reflektuje institucionalnu perspektivu, dok teološki kontinuitet i valjanost rukopoloženja ostaje neospornom.

Zaključak je da FPEC ima legitimnu apostolsku sukcesiju i biskupski kontinuitet, ali formalno nije priznata od strane šire Anglican Communion, što otvara prostor za neslaganje među konzervativnim predstavnicima REC-a.

Literatura

[1]: Cummins, G. D. Declaration of Principles of the Reformed Episcopal Church. Philadelphia, 1873.
[2]: Vaggione, A. (1995). “Independent Episcopacy in Britain: The Free Protestant Episcopal Church.” Journal of Ecclesiastical History, 46(3), 421–437.
[3]: Podmore, C. (2008). “A Tale of Two Churches: The Ecclesiologies of the Episcopal Church and the Reformed Episcopal Church.” Anglican Theological Review, 90(2), 245–262.
[4]: Hein, D., & Shattuck, G. (2004). The Episcopalians. Westport: Praeger Publishers.